O INVERZIJI ŠEĆERA

Šećer (saharoza) se sastoji iz jedne molekule glukoze i jedne molekule fruktoze.
U zadnje vrijeme vrlo je aktuelno i Tint iz sahroze pripremati glukozu i fruktozu i time hraniti pčele.
Glavni razlog koji sam čuo jest da se tako pčele manje opterećuju kod zimske prihrane, t.j. da ne moraju vršiti hidrolizu, inverziju, kako kažu, saharoze.
Dozvolite mi da malo teoretiziram i o tome:
Ponajprije, pčela je ''opremljena'' enzimom invertazom kojim obavlja spomenuti posao. Pokušavam razmišljati kako se pčela (ne)može iscrpljivati inverzijom saharoze.
S obzirom da su enzimi biokatalizatori, kao i svi ostali katalizatori ulaze u reakciju pomažući provedbu reaktanata u produkte i iz nje izlaze nepromjenjeni. Enzimi su potrebni u malim količinama, ali mehanizam njihova lučenja ovisi samo o potrebama u probavnom sustavu. Drugim riječima što ima više potreba za njima, više će se lučiti. Primjerice ljudi koji žele prijeći s vegetarijanske prehrane na prehranu koja sadrži meso, moraju to učiniti postupno jer je nedostatak mesa u njihovoj probavi doveo do smanjenja potreba za enzimima koji sudjeluju u razgradnji mesa – biokemijska ravnoteža lučenja enzima pomaknuta je potpuno u stranu neproizvodnje enzima. I obratno, povećana količina mesa u prehrani pomice biokemijsku ravnotežu lučenja potrebnih enzima u stranu povećane proizvodnje enzima. Ista je stvar i sa saharozom; ukoliko je pčele učestalo dobivaju ravnoteža lučenja invertaze će biti pomaknuta tako da pčele neće niti osjetiti povećanu proizvodnju tog enzima.
Nadalje, ono što može iscrpljivati pčelu u preradi šećera jest fosforilacija fruktoze kada se ugraduje jedna molekula ATP-a (osnovna energetska jedinica) – ako već i može doći do ''umaranja'' pčela, onda je to u ovom koraku, ali on je isti koristile pčele sahrozu ili glukozno – fruktozni sirup.
Osobno ne prihranjujem pčele radi zaliha, već samo podražajno jer velike količine hrane bogate ugljikohidratima bez proteina, vlakana, masti, vitamina i minerala niti kod čovjeka ne može ostaviti dobre posljedice.
Pokusima tamo negdje 70-tih (možda i ranije), pa sve do sada, utvrdeno je da pčele prihranjivane šećerom prežive zimu u većem broju, ali je njihov proljetni razvoj sporiji (tromiji) od onih koje su prezimljavale na prirodnim zalihama i u proljeće ušle u manjem broju.
Ako glukoza i fruktoza ne opterećuju pčelinju probavu, onda to svakako ne čini niti sahroza jer ona spada u istu grupu hranjivih tvari (ugljikohidrati). Kao i kod ljudi, konzumiranje kruha ili tjestenine slično će se odraziti na probavni sustav
No, prihvatimo li ipak prihranu šećerom kao apitehnicki postupak, ostaje mi još jedno pitanje koje se nameće.
Konstanta kristalizacije je najveća kod glukoze, nešto manja kod fruktoze, a najmanja kod saharoze. Zapravo konstanta kristalizacije saharoze je toliko mala da šećerane moraju uložiti mnogo energije u stvaranje prezasićene otopine šećera jer jedino tako mogu dobiti šećer.
Pa, zašto onda želimo invertirati saharozu koja teško kristalizira i tekuća dugo vremena ostaje u saću i dobiti glukozu i fruktozu koje puno lakše kristaliziraju u saću i time zalihe čine manje probaljivijima? Osobno, čak i kod podražajne prihrane šećerom nikada ne dovodim otopinu do vrenja, već samo je zagrijavam toliko da dode do otapanja šećera (saharoze). Nije to ništa novo; o tome se pisalo još davne 1974 iz pera gospodina Lončarevića (1), a možda i ranije.
U Rusiji je proveden usporedni pokus s pčelama koje su zimovale na medu i na šećeru. Pokazalo se da broj pčela u proljeće bio veći i do 40% u onim zajednicama koje su zimovale na šećeru, ali je također pokazano da jesenska prerada šećernog sirupa dovodi do smanjenja rezervnih tvari u tijelu pčele i do izvjesne degeneracije unutašnjih organa, što je razlog 48.9%-tnog povećanog unosa peluda za razliku od pčela koje nisu preradivale šećerni sirup u jesen.
Manja zaliha hranjivih tvari uzrokuje slabiji intenzitet procesa mijene tvari u tijelu pčele u zimsko proljetnom razdoblju što se očituje kroz slabiju aktivnost peroksidaze, polifenoloksidaze i katalaze, pa slabije uzgajaju leglo, bez obzira na to što su u njih bolji pokazatelji zimovanja (2).
Stoga, povećana potreba unosa peluda u proljeće kod zajednica koje su zimovale na šećeru dovodi do njihovog većeg trošenja, pa one prezimjele na medu, eventualno brojčano slabije, sustignu i prestignu one prezimjele na šećeru.

Mogući odgovor o invertiranju šećera vjerojatno leži u puno jeftinijoj proizvodnji glukozno-fruktoznog sirupa iz škrobnih sirovina, ali iz kojih se ne može dobiti saharoza, pa se u zadnje vrijeme može sve više nabaviti takvih vrsta dohrana za pčele. Priča o manjem opterećenju se samo odjednom pojavila prije koju godinu i odmah se ''zavrtila''.
Invertirana sahroza koju pripremaju pčelari, ima odnos glukoze i fruktoze 1:1 – kaže se dekstrozni ekvivalent (DE) je 50.
Na tržištu postoje različite vrste glukozno-fruktoznog sirupa s različitim dekstroznim ekvivalentom (DE), drugim riječima različitim udjelom fruktoze u glukozi. No, to nitko ne spominje.
Nitko ne spominje da je glukozno-fruktozni sirup s većim udjelom fruktoze ''otporniji'' na kristalizaciju, ali je i kompliciraniji za proizvodnju, pa je naravno i skuplji. Pitam se s kojim DE glukozno-fruktozni sirup se prodaje pčelarima.

Ipak, mnogi pčelari navališe na proizvodnju invertiranog šećernog sirupa za prihranu i osjećaju se sretni, makar rade glukozno-fruktozni sirup s istim udjelom glukoze i fruktoze!
Možda i to nije loše jer znam i po sebi da zadovoljan pčelar staloženije razmišlja o svojim postupcima nego onaj koji je u stalnoj panici da ce nešto zgriješiti!
Ipak na takvoj zimnici prezimljuju kraće bilo da je riječ o kristalizaciji u saću ili o utjecaju kiselinske hidrolize (3).
Pokazano je također da i visokofruktozni sirup nije ''eliksir'' za pčele (4). Razlozi mogu biti tema neke druge diskusije, no u svijetu je odavno trend korištenja šećera iz škrobnih sirovina, i smatram da neće doći do prestanka njihovog korištenja, prvenstveno zbog cijene što je dobro za one koji intenzivno prihranjuju.
I neka tako bude, ali smatram da će prije ili kasnije ''odzvoniti'' inverziji saharoze (šećera) kao nepotreban postupak u pčelarstvu.

Literatura
:
1. Lončarević, S., Pčela, 11-12 (1976) 288.
2. Martynov, A.G., Pčela, 10 (1974) 241.
3. Mirjanić, G.; Mladenović, M.; Dugalić-Vrndić, N.; Mladan, V.: Zbornik radova. 13. znanstveno savjetovanje s međunarodnim učešćem - kvaliteta i promet meda i pčela. Beograd-Zemun 12.-13.02.2005.
4. Mirjanić, G.; Kezić, N.; Mladenović, M.: 1. pčelarski sajam Gudovac, 12.-13.02.2005.

Petrinja, 19.03.05. Boris Bučar