Cilj svakog uspješnog pčelarenja jest proizvesti što veće količine kvalitetnih pčelinjih proizvoda. Pri optimalnim uvjetima držanja i modernoj tehnologiji kvalitetne pčelinje proizvode mogu proizvesti samo dobro uzgojene jake i zdrave pčelinje zajednice.

Suvremeni način pčelarenja pogoduje širenju pčelinjih bolesti. Česta pojava i raširenost pčelinjih bolesti najčešće su posljedica neznanja, a još više nemarnog odnosa pčelara prema još zdravim ili bolesnim pčelinjim zajednicama. Pčelinje bolesti koče razvoj pčelarstva. Sve pčelinje bolesti mogu prouzročiti štete, te se moraju spriječiti, a ako se pojave, treba ih odgovarajućim načinom liječiti. Za prepoznavanje, razlikovanje i sigurno dijagnosticiranje pčelinjih bolesti potrebno je stručno medicinsko znanje, znači samo stručnjaci, dr.veterine, mogu sigurno na osnovu rezultata laboratorijskih pretraga uzoraka dostavljenih u dijagnostičke laboratorije, dijagnosticirati uzročnike bolesti, odnosno bolest.

Slabljenje pčelinje zajednice zbog skraćenog života pčela može se uočiti tek kad bude mnogo uginulih, a malo ih se razvija, pa se broj pčela izrazito smanjuje. Zato je bitno, da pčelar pravovremeno uoči nepravilnosti, nedostatke i promjene u pčelinjoj zajednici kako bi mogao pravilno pristupiti liječenju i suzbijanju bolesti.

Pčelinje bolesti možemo podijeliti u nekoliko osnovnih skupina:

1. ZARAZNE

2. NAMETNIČKE

3. OSTALE BOLESTI

ZARAZNE su pčelinje bolesti prouzročene živim jednostaničnim uzročnicima mikroskopskih veličina:

a) virusima

b) bakterijama

c) plijesnima

U povoljnim uvjetima brzo se razmnožavaju i u svom domaćinu izazivaju bolesne promjene koje često završavaju smrću. Umnoženi u većem broju brzo se prenose na zdrave članice pčelinje zajednice, što pak dovodi do njezina slabljenja pa čak i potpune propasti.

Američka gnjiloća pčelinjeg legla

Najopasnijom se zaraznom bolešću smatra američka gnjiloća poklopljenog pčelinjeg legla čiji je uzročnik ( Paenibacillus larvae). Na ovu bolest upućivati će promjene boje propale pčelinje ličinke, koja se pretvara u smeđu, rastezljivu, ljepljivu tvar koja se sušenjem prilijepi uz dno stanice . U osušenoj ličinki uzročnik pretvoren u sporu ostaje živ i do desetak godina. Pčelinja zajednica polako slabi, leglo ugiba, nema novih pčela, pa zajednica propada. Često je zajednicu najbolje spaliti zajedno sa košnicom i priborom. Bez obzira na koju bolest legla se sumnja, prema zakonu pčelar je dužan odmah prijaviti veterinarskoj službi, koja mora uzeti uzorke saća sa karakterističnim promjenama i poslati ih na pretragu u dijagnostički laboratorij. Kada se dijagnosticira američka gnjiloća, veterinarski inspektor prema zakonu suzbija ovu opasnu bolest.

Europska gnjiloća pčelinjeg legla

Poznata je i kao blaga gnjiloća pčelinjeg legla. Zarazna bolest nepoklopljenog pčelinjeg legla prouzročena gram pozitivnom bakterijom. Znakovi bolesti se javljaju na nepoklopljenom leglu gdje bolesna, savijena ličinka mijenja pravilan položaj na dnu stanice saća, gubi jedrinu i poprima prljavožutu do tamnosmeđu boju. Zaražene ličinke obično uginu četvrtog dana života, kako su ličinke nepoklopljene, pčele ih lako uočavaju i čiste iz stanica saća. U slučaju potrebe na pretragu se dostavlja materijal na isti način kao i kod američke gnjiloće legla. U suzbijanju europske gnjiloće vrlo važne su biološko - uzgojne mjere, slabe pčelinje zajednice treba spojiti ili ih pojačati leglom i mladim pčelama iz zdravih zajednica.

NAMETNIČKE su bolesti izazvane živim uzročnicima, ali su to veće jednostanične ili višestanične životinjice. Uzročnici su najčešće iz skupine praživotinja i grinja, koje nanose pčelarstvu znatne štete, pa su za suzbijanje i sprečavanje najčešćih i najtežih nametničkih bolesti zakonom propisane mjere, koje se svaki pčelar mora pridržavati. Prema tim mjerama suzbija se nozemoza, akaroza i varooza.

Nozemoza ( zarazni proljev ), bolest srednjeg crijeva pčele, uzročnik praživotinja, mikrosporidija ( Nosemia apis ), brzo se razmnožava i tvori spore ( truske ) kojima se bolest prenosi. Od ulaska spora do njihova umnjažanja prolazi samo oko pet dana. Bolest se masovno javlja u rano proljeće. Pčele zajedno sa hranom unose spore u crijeva, gdje se razviju u nametnika koji razara epitelne stanice srednjeg crijeva, te ponovo stvaraju veliki broj spora koje pčela izbacuje sa izmetom. Pčele ližu izbačeni izmet i bolest se brzo širi. Izvor bolesti mogu biti i napajilišta za pčele. Znaci bolesti uočavaju se u rano proljeće, poslije zimovanja, pčelinje društvo slabi te ponekad ugine i matica. Trbuh bolesne pčele je napuhan i kad se pritisne izbacuje blijedosivi izmet. Pčelinja zajednica brojčano slabi pa ne može njegovati prvo proljetno leglo, događa se da uslijed toga u tom razdoblju iznenada ugiba. Sigurno utvrđivanje bolesti ( dijagnozu ) moguće je utvrditi samo mikroskopskom pretragom pčela, a obavlja se u ovlaštenim laboratorijima. Za pretragu je potrebno tridesetak mrtvih pčela skupljenih s podnice košnice. Svaki uzorak treba biti pakiran u kutijice koje su označene brojem kako bi se znalo iz koje je košnice uzet. Pčelinje zajednice za koje se laboratorijskom pretragom dijagnosticira da su nositelji nametnika treba pravilno i liječiti. U svrhu suzbijanja nozemoze vrlo je važan ispravan postupak s pčelinjom zajednicom i, samo dobrom suradnjom između pčelara i veterinarske službe moguće je bolest uspješno suzbiti. Za liječenje nozemoze vrlo efikasan lijek je Nozecid ( 100 mL ) koji se pomješa sa 25 litara šećerne otopine, pripremljena ljekovita otopina daje se u dozi od 500 mL na svaku pčelinju zajednicu, navedeni postupak ponavlja se ukupno 5 puta s razmacima od 5 dana, a mlade pčele zaštićene su tijekom tri tjedna. Nozecid se upotrebljava i kao dezificijens za košnice i saće.

Akaroza je nametnička bolest odraslih pčela prouzročena grinjom ( Acarapis woodi ), ta grinja živi i razmnožava se u prvom paru dušnika prsiju koji opskrbljuje zrakom letno mišićje. Zbog akaroze može propasti puno pčelinjih zajednica tijekom prezimljavanja, pa je suzbijanje bolesti propisano zakonom. Svi razvojni oblici žive u prvom paru dušnika pčele, gdje se hrane sišući hemolimfu. Akaroza se prenosi samo izravnim dodirom teško bolesne stare i zdrave mlade pčele. Iz košnice u košnicu bolest se prenosi samo živim bolesnim pčelama, vidljivi znaci dolaze do izražaja kod starih pčela čiji su dušnici ispunjeni znatnim brojem nametnika ili su im oštećena krila. Akaroza se sa sigurnošću dijagnosticira u ovlaštenim laboratorijima, na pretragu se dostavljaju žive pčele koje ne mogu letjeti, skupljenje tijekom zime ispred pčelinjaka. Kad se laboratorijskim nalazom potvrdi grinja, zatvara se cijelo područje u krugu od 3 km od žarišta bolesti, što znači da se iz tog područja ne smije iznositi živa pčela, a za sve ostale pčelinje proizvode i pribor nema ograničenja. Kad vremenske prilike dopuste pristupa se liječenju svih pčelinjih zajednica u zatvorenom području. Uglavnom se upotrebljavaju dimna sredstva, koja uništavaju grinje.

Varooza je nametnička bolest pčela i pčelinjeg legla koju prouzročuje grinja Varroa destructor. Ženka nametnika žive na odraslim pčelama i hrane se hemolimfom, a jaja nesu uz pčelinje leglo. Na pčelinjoj zajednici kao cjelini ne opažaju se znakovi bolesti dok je broj grinja malen. Uzročnik varooze je velika grinja, vidljiva prostim okom, tijelo je ovalno i plosnato, posve pokriveno leđnim hitinskim štitom, smeđecrvenkaste boje. Cijelo tijelo prekriveno je tankim dlakama i sitnim kukicama koje pomažu prihvaćanju za tijelo pčele. Usni aparat je prilagođen za ubadanje i sisanje hemolinfe. Odrasla ženka ima četiri para kratkih, ali jakih nogu, koje završavaju pliticama kojima se mogu čvrsto držati tijela pčele. Ženke varoe žive ljeti od 2 - 3 mjeseca, a zimi 6 - 8 mjeseci. U dobi od oko tjedan dana ženke počinju nesti jaja, mliječno - bijele boje, opuštaju se sa pčele i dolaze na saće gdje ima legla. Ako u košnici ima trutovskog legla one radije nesu jaja uz to leglo, jer ih privlači miris hormona. U teškim oblicima bolesti može se naći i više od 20 varoa. Ženke varoe su dobro pokretne pa često prelaze s jedne pčele na drugu. Na podlozi se kreću brzinom od 1-2 mm u sec. i to krivudavo, privlače ih pčele brzih pokreta, vitalne. Čim dotaknu pčelu prihvate se za bilo koji dio njezina tijela pokušavajući što prije doći do donjeg zatka. Tamo se zavlače između kolutića i probijaju opnu koja spaja dva kolutića i sišu hemolimfu, tako zavučene prežive tijekom zime. Čim se u proljeće pojavi novo leglo prezimjele ženke varoe počinju nesti jaja. Glavni put širenja varooze je svakako zalijetanje pčela u tuđe košnice. U suzbijanju varooze korišteni su različiti postupci i lijekovi. Od bioloških načina suzbijanja varooze koristi se izrezivanje trutovskog legla. Još je učinkovitije postaviti okvir građevnjak i pustiti da matica zaleže trutovsko leglo. Kemijski način suzbijanja varooze može biti uspješan samo ako se provodi stručno. Liječiti se može samo lijekovima koje preporuče veterinari, te ih treba u pravilnim dozama primjenjivati. Da bi se bolest stavila pod nazor trebalo bi sve pčelinje zajednice liječiti i s t o d o b n o. Efikasni lijekovi za suzbijanje varooze su svakako Varolik dimno sredstvo na bazi amitraza, čiji dim i pare djelatne tvari oštećuju ili odmah ubijaju varou. Varodal, akaricidni štapić na bazi amitraza, koji djeluje neurotoksično na varou remeteći prijenos podražaja, umanjuje nesivost varoe, te su takva jaja nevitalna.

OSTALE BOLESTI

Pčela su izazvane neživim čimbenicima i ne prenose se. Ako uzrok bolesti duže potraje, dovodi do slabljenja pa čak i propadanja pčelinjih zajednica. U ovu skupinu ubrajamo i otrovanja pčela koja su u poslijednje vrijeme sve češća. Najopasniji otrovi za pčele su insekticidi, ali i nepravilna primjena lijekova može dovesti do otrovanja. U ostale pčelinje bolesti ove skupine spadaju prehlađeno i pregrijano leglo, bolest šumske paše te začep crijeva peludom, otrovanje uvoznim šećerom, matice mogu obolijevati od nekoliko bolesti, najčešće od začepa jajovoda ili spolnog otvora.