U narodu se naziva siva pčela, sivka, kranjska pčela ili kranjica. Rod Apis je raširen na području Europe, Afrike i sjeverozapadne Azije. Kasnije je introduciran u obje Amerike, Australiju i Novi Zeland.

Nakon ledenog doba u Pleistocenu medonosna pčela se širila iz Sredozemlja prema sjeveru Europe. Alpe su kao prirodna barijera u širenju pčela uzrokovale nastajanje tri glavne europske pasmine pčela. Južno od Alpa, na području Balkanskog poluotoka i Panonske nizine razvila se morfološki prepoznatljiva siva pčela Apis mellifera carnica.

Danas je to jedna od najcjenjenijih pasmina uključena u selekcijske programe gotovo svih pčelarskih instituta u svijetu. U našim je krajevima pčelarstvo tradicionalno zanimanje i u pisanim tragovima se spominje u starim zakonicima još u 13 stoljeću.

Oprema, pribor i način pčelarenja stoljećima su ostali nepromijenjeni, te se još i danas u nekim krajevima mogu pronaći tradicionalne košnice i pribor. U mediteranskom dijelu Hrvatske poznate su kamene košnice u samostanu Blace na Braču, a Domaćinović (1999.) navodi da su se takve košnice nalazile i na drugim otocima u Jadranu, a posebice na otoku Hvaru.

Siva pčela je dobro obrasla kratkim dlačicama sive boje po čitavom tijelu. Prema boji dlačica i kutikule siva pčela je i dobila ime. Prvi leđni poluprsten može biti sasvim taman, može imati sa strane točkice, pjegice ili je cijeli smeđe-crvenkast.

U području gdje se isprepliću siva i tamnoeuropska pasmina širina kolutića na zatku jedna je od najboljih morfoloških karakteristika za razlikovanje ovih pasmina (Ruttner, 1988.).

Dužina dlačica je još jedna od karakteristika pčela koja služi za razlikovanje Apis mellifera carnica i Apis mellifera mellifera (Ruttner, 1988.). Kod tamnoeuropske pčele dlačice su duge od 0,4 do 0,6 mm, a kod sive pčele od 0,25 do 0,35 mm.

Pčela dobro podnosi različite klime. Možemo reći da je susrećemo od polova do ekvatora. Brzo je osvojila Novi Svijet (Australija, Sjeverna i Južna Amerika), a da je čovjek nije morao štititi na poseban način. Međutim, postoje područja gdje pčela ne može opstati bez čovjekove pomoći. To su s jedne strane pustinjski predjeli gdje se zbog oskudice biljnih vrsta pčele moraju prihranjivati, i s druge strane hladni predjeli gdje se zbog kratke vegetacije pčelama mora osigurati veća količina hrane prigodom uzimljenja. Njena odsutnost iz pojedinih ekvatorijalnih područja može se prije pripisati njezinim brojnim prirodnim neprijateljima negoli klimatskim uvjetima.

Širenjem nametnika Varroa destructor smanjuje se i gubi običaj da svako seosko gospodarstvo ima pčele, najčešće nekoliko košnica s nepokretnim saćem. U sadašnjim uvjetima držanja pčela neophodno je veće znanje i veća briga o zajednicama da bi se održale.

Među važne pčelinje proizvode osim meda ubrajaju se pelud, propolis, matična mliječ, vosak, pčelinji otrov, paketni rojevi pčela, pčelinje matice. Međutim, glavna vrijednost nije u pčelinjim proizvodima, nego u ulozi pčela u oprašivanju bilja. Anatomska prilagodba biljnom svijetu omogućuje pčeli posjet vrlo različitim vrstama biljaka. Ona nije ograničena na jednu vrstu, čak niti na određenu botaničku skupinu, naprotiv njezini joj organi za sakupljanje omogućuju posjećivanje najrazličitijih tipova cvjetova. Prirodni oprašivači u vrijeme glavne cvatnje poljoprivrednih kultura se tek počinju razmnožavati, dok pčele možemo razmnožiti do željenog broja i postići potrebnu saturaciju površina. Jedna od prednosti uporabe pčela u oprašivanju je to da pčelama možemo manipulirati (postaviti ih na površine, držati ih potrebno vrijeme i zatim ih udaljiti s površina u skladu s ostalim agrotehničkim zahvatima, npr. upotreba zaštitnih sredstava). U slučaju da se postavljaju na kulture koje su manje atraktivne, pčele možemo dresurom usmjeriti na oprašivanje ciljne biljne vrste. Osim što se organiziranim oprašivanjem povećava broj zametaka, poboljšava se i kvaliteta proizvoda. Oprašivanje pčelama povećava postotak ulja odnosno proteina u ratarskih i industrijskih kultura U voćarstvu se povećava udio plodova I. klase, što je utvrđeno u proizvodnji jabuka, kivija, jagoda, trešanja. U sjemenarstvu bi oprašivanje pčelama trebalo postati nezaobilazna mjera jer se značajno povećava klijavost, te tako bitno utječe na prinose, naročito leguminoza.

Godine 1905. Broz navodi da Hrvatska i Slavonija imaju 96.000 košnica i to 87.000 s nepokretnim i 9.000 s pokretnim saćem (Belčić i sur., 1990.). Za usporedbu, u 1999. godini registrirano je preko 146.000 košnica s pokretnim i 6.500 košnica s nepokretnim saćem (HSC, 2000.). U Hrvatskoj se način tradicionalnog pčelarenja zadržao dugo, sve do sredine 20. stoljeća.

Prema broju zajednica siva pčela nije ugrožena. Zbog speci? čnosti parenja bi se trebalo zaštititi cijelo područje od unošenja drugih pasmina pčela. Udruživanje pčelara u udruge u Hrvatskoj ima neprekinutu tradiciju dužu od 120 godina. Sada je registrirano 86 pčelarskih udruga koje su ujedinjene u Hrvatski pčelarski savez.