| Prošlost, sadašnjost i budućnost nozemoze |
| Utorak, 21 Travanj 2009 | |
|
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Prošlost, sadašnjost i budućnost nozemoze
patoloških procesa specifi čnih protozoa Nozema spp. u srednjem dijelu crijeva na nivou epitelnih ćelija. Bolest uglavnom pokazuje simptome digestivnih poremećaja sa posljedično razvojem poremećaja koji smanjuju vitalnost pčele a u značajnom broju infekcije cijele zajednice. Paraziti su kozmopoliti ali još uvijek i nakon velikog broja istraživanja ne postoji jasna slika o prevalenci, virulenci i patološkom potencijalu uzročnika. Ekonomski gubici od ove bolesti su značajni.
Prošlost O prošlosti uvijek sve najljepše: Mnogobrojne su stranice domaće i svjetske literature koje su u različito vrijeme opisivale bolest koju danas još uvijek zovemo Nozemoza. Tako npr. Još 1947 u knjizi BOLESTI ODRASLIH PČELA, autora Dr. Ivo Tomašec u dijelu teksta o NOSEMOZI PČELA, NOSEMOSIS MICROSPRIDIOSIS APIS stoji slijedeće… “Nozemoza je zarazna bolest odraslih pčela uzrokovana mikrosporodijom Nosema apis Zander. Sjedište bolesti je epitel srednjeg crijeva pčele. Da štetno djelovanje Nosema apis dođe do izražaja na pčelinjem društvu kao cjelini, potrebno je, da pored parazita djeluju na društvo i drugi vanjski štetni faktor. Kod nas se Nosemoza pojavljuje u raznim našim krajevima, ali do sada ne nanosi većih šteta. Ima je i u mnogim drugim zemljama…. “ U udžbeniku o Bolestima i dijagnostici bolesti pčela iz perioda 1980tih godina autori Miroslava Lolin, Nezka Snoj, S. Matuka, N. Fijan, Đ.. Sulimanovic napisali su slijedeće. Uzrčnik: Nosema apis Zander “Nozemoza je bolest odraslih pčela. Uzročnik je mikrosporidija Nosema apis Zander, koja napada zid srednjeg crijeva (epitelne stanice) kod matice, radilice i trutova, ali katkada napada i druge organe. Bolest se javlja u inaparentnoj (kroničnoj) ili akutnoj formi, kada nastaje jako slabljenje društava i njihovo uginuće. Razvojni ciklus N. apis je veoma kompleksan u kome je početni i završni stadij spora. Spore su sjajna tjelašca ovalnog oblika, šire u zadnjem polu nego na prednjem. Zrela spora je: 4,6 do 6,4 mikrometara dužine i 2,9 do 3 mikrometra širine. U nativnom preparatu se ne može vidjeti struktura spora. …” Ili ovako: još ranije u radovima genijalnog Louisa Pasteura krajem devetnaestog stoljeća (pregled priopćenja) stoji: “Bolest svilenih buba, nozema bolest, koju je još 1865 prepoznao Pasteur, mikroskopskim pregledom pronašavši sjajne korpuskule dovodeći ih u vezu za bolest sviloprelja koja ja devastirala tu industrijsku granu Francuske, Italije, Austrije i Male Azije… Bio je to jedan od nalaza koji su bili uvod u takozvanu teoriju klice tj. infektivne čestice koja je u stanju izazvati bolest. Ono što je kasnije utvrđeno je da je ta nozemoza pripadala vrsti Nosema bombi vrsti od koje i danas obolijevaju bumbari. Problem za čije rješenje je Pasteur bogato nagrađen, riješen je promjenom načina dotadašnje proizvodnje jaja bube sviloprelje a nastao je kao plod njegovog shvaćanja da je ova bolest u osnovi i nasljedna (genetski) i infektivna Također, on je još tada dao zakonitosti u provođenju profi lakse za ovu bolest.” Mnogo toga je u međuvremenu opisano o vrstama i patologiji nozema globalno da bi konačno 2007 godine Martin - Hernandez sa autorima opisao u naučnom radu dokaz da je Nosema ceranae kolonizirala evropsku pčelu, Apis mellifera. Ovo je dodatno usložilo problematiku u razumjevanju i načinima borbe protiv ove parazitske bolesti u modernom načinu pčelarenja zemalja različitih kontinenta.
Sadašnjost Takva kakva jeste, pokazuje da su i istraživači i pčelari naših krajeva opet malo zatečeni obzirom na mogućnosti za stjecanje i primjenu informacija o kojima dijelovi napredne pčelarske javnosti mnogih zemalja barem većeg dijela Europe znaju i mogu mnogo više. (Naravno uz dužno poštovanje one manjine koja je samo radi ostvarenja ambicija htjela poraditi malo više). Nemilosrdno kopiranje znanja preuzetih tko zna kad, sa posebnim osvrtom na ona uvijek tako skrivena i revolucionarna iskustva sa ruskih teritorija (od bijelog luka do teške antibiotske artiljerije, bez ikakvih ograničenja i dan danas...), prosječnom pčelaru nisu od jasne koristi. A tek priča o uvijek genijalnim selekcijskim programima od kojih još ne vidimo velike koristi kada je nozemoza u pitanju ni ne spominjući poželjne rezultate selekcije za ostale uzročnike bolesti. U posljednje vrijeme sve su češći izvještaji o iznenadnim nestancima i gubicima pčela i činjenice da jake zajednice iznenada bivaju vrlo oslabljene, a nakon toga ugibaju. Točan uzrok ovoj pojavi i precizne uzroke još uvijek nitko u potpunosti nije u stanju identifi cirati. U istom periodu, velika diskusija koju su pokrenuli u velikom dijelu istraživači iz Španjolske potaknula je sumnju da je mikrosporidium Nosema ceranae uspio kolonizirati i adaptirati se na Apis mellifera te da se taj uzročnik sve češće utvrđuje širom svijeta iz uzoraka oslabljenih pčelinjih zajednica. Oni su u uvjetima eksperimentalnih istraživanja dokazali da se prirodna infekcija sa N.ceranae može smatrati jednim od glavnih uzročnika ovoga u početku asimptomatskog oboljenja koje na kraju završava sa kolapsom zajednice. Ono što je još unijelo promjene u odnosu na terapijski tretman pčela u EU činjenica je da su na osnovu njihovih rezultata utvrdili da se sa 120 mg fumagalina može eliminirati infekcija, iako se zna da su strogi propisi EU zabranili upotrebu ovog antibiotika. Tretman ovim antibiotikom su dokazali efi kasnim, ali su također dokazali mogućnost reinfekcija jednom izliječene zajednice već nakon šest mjeseci dokazavši pri tom sve Kochove postulate u slučaju infekcije Nosema ceranae u formi sindroma sa vrlo dugačkim inkubacionim periodom koji je u sebe uključivao kontinuirano uginuće odraslih pčela, te u uvjetima cjelogodišnjeg razvoja legla gubitak infi ciranih zajednica u zimu ili rano proljeće iako su takva društva imala vrlo zadovoljavajući odnos hrane, odnosno rezerve polena i meda. Za ova istraživanja španjolski znanstvenici su dizajnirali nekoliko oblasti za eksperimentiranje kojim su u naučno opravdanim načinima uzorkovanja analizirali u njima parazitološka, patološka, virusološka, toksikološka stanja, uzevši u obzir analize hranjiva kao i vezu sa meteorološkim osobitostima. Statističkim obradama dobivenih rezultata došli su do zaključka da se u ukupnim gubitcima zajednica pčela u Španjolskoj N.ceranae smatra glavnim uzročnikom slabljenja i ugibanja pčelinjih zajednica. Pitanje: Što danas možemo reći o recimo odnosu invazija N apis i N cerane u Hrvatskoj ili nekoj iz susjednih zemalja? Što bi mogli biti razlozi gubitaka osim već okrivljene varoe / ili faktora“X„? Je li taj“X“ faktor možda kod nas N. ceranae ili je ona za naše pčele sasvim nebitna? I ako i jeste, što pčelar može učiniti da spriječi ili izliječi nozemozne zajednice? Hoće li naučna javnost regije stati na stranu pčelara i dozvoliti primjenu možda zabranjenog lijeka onako kako su to odobrili pčelarima u Španjolskoj ili će sve i dalje ostati u domenu priče „kako se tko snađe...“ “i nadati se najboljem”? Pčelinja zajednica se promatra kao aktivan kompleks, živeći sistem, socijalni organizam sastavljen od velikog broja jedinki koji funkcioniaju kao cjelina i koji patologiju jedinke ne moraju svesti na patologiju zajednice. U stvari određeni patogeni, uzročnici bolesti, mogu biti smrtonosni za jedinku ali zajednice uspijevaju kompenzirati njihov gubitak. U ostvarivanju ovoga matica je ključni faktor koji utiče na održavanje populacije što onda čini zajednicu stabilnom. Sindrom depopulacije pčelinjih društava u formi tzv. kolapsa u posljednje vrijeme nalazi se u mnogim izvještajima kada se želi objasniti zašto one iznenada ili makar se to tako samo čini, postaju slabe i posljedično ugibaju. Mnoge zajednice ugibaju u potpunosti bez prethodno ispoljenih znakova poremećaja. Da li je ovo samo vrh ledenog brijega u sagledavanju nečega što je zapravo završna faza dugotrajnog procesa ili kronične infekcije sa tihim ubojicom? Nekako u isto vrijeme sa ovom pričom ide i ona da je N.ceranae kolonizirala europsku vrstu pčele i da se danas gotovo redovno može dokazati kako u zdravim i tako i u oboljelim zajednicama.
Što je zapravo Nosema ceranae? Nosema ceranae je široko rasprostranjen mikrosporidium koji je skoro preskočio barijeru domaćina i sa azijske pčele Apis ceranae prešao i prilagodio se na evropsku medonosnu pčelu Apis mellifera. Prvi put je 2006.godine uzročnik utvrđen izvan Azije, a njegovo prisustvo je do sada dokazano na četiri kontinenta. Kada se eksperimentalno infi cira evropska pčela N.ceranae je za nju veoma patogena .U uvjetima prirodne infekcije N.ceranae dovodi do sindroma postepenog smanjenja broja jedinki u toku jeseni i zime čak i do kompletnog uginuća što se na kraju odražava na vrlo niske prinose u medu. Ono što se još dokazuje je promjena tropnosti uzročnika u odnosu na N apis jer N.ceranae naseljava tj. invadira druge organe i tkiva pčele ne zadržavši se samo na digestivnom traktu kako to obično je slučaj kod N.apis. Tako izmijenjen tropizam može patološkim procesima napraviti raznovrsniju kliničku patologiju ugrožavajući načine pojedinačnog i socijalnog opstanka jedinke i same zajednice. Veoma je teško utvrditi i defi nirati zdravstveni status zajednice u slučaju kada ne postoje klasični simptomi nozemoze barem onako kako ih određuje međunarodni standard (OIE, 2004). Nozema bolest ne može se određivati samo na osnovu broja spora izoliranih iz manjeg broja pčela, a naročito ne na osnovu onih pčela koje se uzorkuju u samoj košnici. U suštini odnos pčela izletnica infi ciranih sa N ceranae je jedini koristan pokazatelj raširenosti odnosno zastupljenosti bolesti unutar košnice, jer su pčele izletnice, sakupljačice, uvijek mnogo više infi cirane od pčela koje su u košnici. Što je više infi ciranih sakupljačica manji je broj ćelija legla i sve manji broj okvira zaposjednutih pčelama. Ovaj mikrosporidium takodjer ima utjecaja na viruse pčela zbog toga što epitelijalne lezije do koji dovodi smanjuju prirodnu otpornost crijevne barijere protiv virusnih infekcija. Mnogi virusi su udruženi sa infekcijama nozemom jer citopatogeni efekt koji nastaje djelovanjem nozemoze olakšava transenterični put virusne infekcije. Vrlo često nedostatak kliničkih simptoma u odnosu na viruse govori da je ova infekcija latentna odnosno skrivena. Umnožavanje nozema specijesa izaziva pojavu destruktivnih i degenerativnih pato- loških procesa najčešće viđenih na nivou crijeva izazivajući : 1. upale odnosno infl amacije na nivou digestivnog trakta koje dovode do proljeva; 2. loš utjecaj na iskoristivost unesene hrane, jer se zahvaćeni dio crijeva smatra jednim od najaktivnijih dijelova digestivnog trakta od esencijalnog značaja za procese apsorpcije hranjivih materija; 3. zahvaćene epitelne stanice degeneriraju, propadaju što za posljedicu ima smanjenje svih njihovih aktivnih funkcija kao npr. sekreciju specifi čnih enzima; 4. negativan efekt na rezerve proteina i rezerve masnog tkiva, smanjenje nivoa proteina i masnih kiselina na nivou hemolimfe; 5. poslovi na sakupljanju nektara započinju ranije za svaku mladu pčelu što dovodi bržeg fi ziološkog starenja infi ciranih pčela; 6. metabolički poremećaji u razvoju hipofaringelnih žlijezda što dovodi smanjenja sposobnosti proizvodnje hrane za larve.
Nasuprot proljevima moguće su i pojave zatvora odnosno konstipacije crijeva koj nastaju kao posljedica enormne akomulacije spora digestivnog trakta. Matica može biti infi cirana što pored opisanih metaboličkih poremećaja dovodi do degeneracije jajnika i atrofi je oocita što ima loš efekt na umnožavanje legla. Klinička slika bolesti nije karakteristična niti pretjerano specifi čna. Senzualnost pojavljivanja vezuje se uglavnom za zimu ali je najčešće oboljenje u proljeće. Diferencijalno dijagnostički nozemoza se teško razlikuje od simptoma do kojih mogu dovesti akaroza, dizenterija, neke virusne bolesti, te je potrebno učiniti adekvatno uzorkovanje i uraditi laboratorijsku dijagnostiku u odnosu na kvantitativne i kvalitativne vrijednosti uzročnika nozemoze. Različite zemlje imaju manje ili više čak zakonski određen pristup liječenju i prevenciji ove bolesti. Nikako se ne mogu koristiti u Evropi tj. u zemljama EU bez posebnih dozvola preparati koji bi imali efekt antibiotika kao raniji korišten fumagilin. Ovaj lijek, naprotiv, u Americi i Australiji koristi se bez ikakvih ograničenja zanemarujući pri tome MRL koncentracije u medu. Obično se fumagilin koristi u koncentraciji od 0,0025 % što je 25 mg aktivne supstance na litra sirupa. Obično je tretman pola litre vode i 500g šećera po košnici na način različite distribucije bilo sipanjem u hranilice ili prskanjem sirupa po okvirima. Ovakav tretman vršio se jedan put sedmično i četiri nedjelje za redom u proljeće prije glavnog vrcanja ili u jesen u postupku ishrane prije zazimljavanja. Fumagilin je lijek koji inhibira replikaciju DNK ovog parazita ne oštetivši pri tom stanicu domaćina što znači da ne djeluje na sporogene nego na razvojne oblike nozeme što jasno ograničava terapijski efekt stavljajući ga u poziciju da kao takav ne djeluje na mirne oblike spora, te je njegovo profi laktičko učešće ograničeno. U zemljama regije a koje još nisu članice EU nema službeno registriranih preparata ad.us.vet. na bazi fumagilina te je njegova upotreba ilegalna kako u sirupima tako u šećernim pogačama. Jedna od interesantnijih opservacija je činjenica je da je naučno dokazano da iz nekog još uvijek nejasnog učinka Timol ima pozitivan efekt na infekciju sa nozemom u smislu smanjenja broja spora.. U Europi se danas mogu naći na tržištu različiti lijekovi, odnosno ljekoviti pripravci koji u sebi sadržavaju “tajne sastojke” nejasnih receptura za koje se pretpostavlja da su porijeklom od određenih eteričnih ulja i da na osnovu eksperimentalnih ispitivanja daju pozitivan učinak u odnosu na smanjenje broja spora. Budućnost ovakvih pripravaka će se tek dokazati kao i njihova stvarna efi
kasnost. Budućnost: Svijetla kao i obično no trnovita po zadatku: Sagledavajući veliki broj novih informacija o mjestu i ulozi nozemoze kao bolesti, a u svjetlu zemalja zapadnog Balkana smatram da se u budućnosti mora poraditi više na slijedećem: 1. utvrđivanje prevalence klinički ispoljenih slučajeva nozemoza; 2. utvrđivanje prevalence infekcije Nosemae ceranae i Nosemae apis na osnovu molekularno bioloških istraživanja i
rutinske dijagnostike; 4. približavanjem strogim standardima EU sa stanovišta MRL koncentracija za primjenu bilo kojeg antibiotika u eventualnom tretmanu protiv nozemoze; 5. uključivanje u mrežu institucija i istraživanja cijelog svijeta sa ciljem osavremenjavanja kako naučne tako i praktične problematike vezane za nozemozu; 6. revizija i korekcija netačne i nepotpune literaturne gradje porijeklom iz pretjerano velikog broja prepisivanih pčelarskih praktikuma, priručnika, savjetnika, web stranica; 7. formiranje banke uzoraka pčela kojom bi se osigurao minimum informacija o današnjim statusima pčela sa ciljem njihovih istraživanja u budućnosti. *Reference spomenutih navoda moguće je dobiti na Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Vezani članci: Nosema caranae kod europskih medonosnih
pčela
|
Mr.sc. Violeta Santrač 
Nozemoza je parazitska bolest odraslih
pčela koja nastaje kao posljedica razvoja i 