07.03.1939. - 13.12.2009.
 

Autobiografija

Rođen sam 7. ožujka. 1939. godine u Osijeku. Majka Anđela  (rođena Klun, Slovenka iz Ribnice) po struci je bila salonska krojačica. Po udaji je napustila posao i posvetila se obitelji. Otac Otto Schwer, rođen u Osijeku, bio je strojobravar. Moji preci u doba Austro-Ugarske doseljeni su iz Njemačke. Zbog društvenih i političkih okolnosti, u dobroj namjeri roditelji su me upisali u osnovnu školu s fonetski napisanim prezimenom Šver. Tako napisano prezime nosio sam tijekom cijelog školovanja. Tek pri izdavanju diplome studija veterinarske medicine pojavio se problem različitog prezimena u starim i novim dokumentima. Stoga sam  službeno morao pokrenuti postupak za ozakonjenje promijenjenog prezimena.

Osnovnu školu i gimnaziju pohađao sam u Osijeku i maturirao 1958. godine.

Moja prva košnica koju sam dobio 1953. godine

Prvu košnicu, AŽ nukleus na 4 okvira, dobio sam 1.svibnja 1953. godine od majstora  kod kojeg sam uz redovno školovanje učio stolarski zanat. To smatram početkom pčelarske karijere. Tada sam imao četrnaest godina. U slijedećih pet godina izradio sam 48 košnica  za dva montažna AŽ pčelinjaka, koje sam selio na paše u okolici Osijeka prvo biciklom, a kasnije vlakom i kamionom.

Prvo teoretsko i praktično pčelarsko znanje stjecao sam čitajući meni dostupnu pčelarsku literaturu, a praktično iskustvo temeljilo se na vlastitoj praksi i nesebičnim uputama vrhunskih osječkih pčelara, a naročito urednika časopisa Pčela, Josipa Šembergera i Josipa Valašeka. Organizirani pčelar postajem 1959. godine  pretplatom na časopis Pčela  i učlanjenjem u Pčelarsku zadrugu Osijek.

Zahvaljujući izvanredno dobrim prihodima od pčela 1958. godine stvorio sam materijalne uvijete da mogu upisati studij. Nakon konzultacije s akademikom Ivom Tomašecom, predstojnikom Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, informiran o mogućnosti da specijaliziram pčelarstvo 1958. godine upisao sam se na Veterinarski fakultet u Zagrebu. Tijekom prve dvije godine studija  akademik Ivo Tomašec pratio je moje studentske rezultate i shvatio moje ozbiljne namjere da se bavim pčelarstvom. Zato mi je predložio da u slobodno vrijeme sudjelujem u pripremi nastave i znanstveno istraživačkom radu Zavoda. Nakon položenih kolegija Biologija i patologija riba i pčela 1962. godine, izabran sam za demonstratora. Pod vodstvom akademika Ive Tomašeca napisao sam dva studentska rada koja su bila nagrađena prvom nagradom zagrebačkog Sveučilišta.

Za vrijeme studija od pčelarskih prihoda kupujem još 30 rabljenih košnica, te sa 80 pčelinjih zajednica postajem student-velepčelar. Tijekom cijelog studija, u vrijeme aktivne pčelarske sezone, vikendima sam odlazio u Osijek kako bih radio s pčelama. Prihodi od pčela omogućili su mi studij koji završavam u listopadu 1963. godine i stičem zvanje doktora veterinarske medicine. Već u studenom iste godine počinjem raditi kao asistent na Zavodu za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istovremeno upisujem poslijediplomski studij iz područja uzgoja i bolesti riba. Stipendiju sam dobio od zagrebačkog Sveučilišta na temelju mojih nagrađenih studentskih radova, a ostala sredstva osigurao sam preveniranjem i liječenjem bolesti riba na ribnjacima diljem Hrvatske. Magistrirao sam 1965. godine. Po povratku s odsluženja vojnog roka1966. godine nastavljam raditi kao asistent na Zavodu za biologiju i patologiju riba i pčela na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu.

U programu nastave počinjem sudjelovati 1967. godine.

Od samog početka posvetio sam se znanstveno-istraživačkom radu iz područja biologije i patologije pčela. Akademik Ivo Tomašec poštivao je moj izbor, jer je već od mojih studentskih dana koristio moje pčelarsko iskustvo pri održavanju nastave na Fakultetu te pri susretima s pčelarima i pčelarskim privrednicima.

Kao volonter uključio sam se u rad Pčelarskog saveza SR  Hrvatske  Pri tom sam surađivao na projektima s najcjenjenijim pčelarima tog vremena, takozvanom «Vražjom generacijom». Sudjelovao sam na osnivanju tridesetak pčelarskih društava na području SR Hrvatske.

U pčelarskim društvima i pčelarskim skupovima održao sam tijekom života iz područja bolesti pčela i pčelarske tehnologije preko tisuću predavanja.

Od 1968 do 1974. godine bio sam urednik časopisa Pčela koji je počeo izlaziti u Osijeku 1881. godine i peti je po starosti pčelarski časopis u svijetu. Kao urednik povećao sam broj suradnika što je doprinijelo stručnoj i društvenoj vrijednosti časopisa. Kao rezultat moga rada, povećao se broj pretplatnika sa 1200 na 4500. Sudjelovao sam u svim djelatnostima Saveza, napose kao predavač, član raznih komisija, ali i kao urednik izdanja naših pčelarskih stručnjaka pa tako i knjige Moj način pčelarenja Josipa Belčića:. Bio sam urednik biblioteke Mala knjižnica Pčelarskog saveza, u kojoj sam ujedno i autor naslova Američka gnjiloća – pouka za pčelare.

U tom razdoblju mog života objavljeno je u tuzemnim i inozemnim časopisima preko trideset mojih znanstvenih i stručnih radova te veliki broj popularnih članaka iz područja pčelarstva.

Godine 1967. ženim se suprugom Marijom (rođenom Crnko) koja je uz mene zavoljela pčelarstvo, rodila nam dvije kćeri, Lidiju 1968. i Kseniju 1971 godine. Istovremeno je studirala i diplomirala na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu.

Obitelj Šver na promociji supruge Marije 1973. godine.

Godine 1968. pčelinje zajednice iz Osijeka preseljavamo u okolicu Zagreba te se intenzivno počinjemo  baviti selećim pčelarstvom. Pri tome primjenjujemo najsuvremeniju tehnologiju u svrhu povećanja proizvodnje pčelinjih proizvoda.

Godine 1973. Akademik Ivo Tomašec ponudio mi je dvogodišnje stručno usavršavanje u Japanu. Nakon zrelog razmišljanja taj sam veliki izazov morao odbiti, jer brigu o dvoje male djece, 80 pčelinjih zajednica i neriješeno stambeno pitanje nisam mogao ostaviti supruzi Mariji.

Istovremeno, Veterinarski fakultet u Zagrebu, Uprava za veterinarstvo SR Hrvatske, te trgovačka asocijacija Veterinaria pokreću osnivanje Centra za pčelarstvo SR Hrvatske sa sjedištem na otoku Hvaru. Ponuđeni posao prihvaćam, te s obitelji i pčelama 1974. godine selim na otok Hvar. Ovdje sam organizirao sve pčelare u pčelarsko društvo, suzbio pčelinje bolesti, napose američku gnjiloću, podigao broj pčelinjih zajednica sa 4 na 6,5 tisuća košnica, vodio večernje pčelarske tečajeve i time povećao proizvodnju meda sa 100 na 200 tona. Snabdijevao sam pčelare potrebnim repromaterijalom i radio na plasmanu pčelinjih proizvoda. U sklopu toga osnovao sam uzorni proizvodni pčelinjak sa 100 LR košnica u vlasništvu Centra za pčelarstvo. U drugim klimatskim i pašnim uvjetima otoka Hvara stjecao sam nova i dragocjena iskustva.

Krajem sedamdesetih godina  projekt se počeo gasiti. Bez financijske podrške i onemogućavanja moje vizije daljnjeg razvoja pčelarske proizvodnje u kooperaciiji, nisam se više bavio veterinarsko-pčelarskim, nego ekonomskim poslovima za koje nisam bio niti stručan niti zainteresiran. Stoga sam 1978. godine napustio Hvar i vratio se u Zagreb.

Zaposlio sam se u Zagrebačkoj pčelarskoj zadruzi koja se kasnije pripojila Pčelarskoj centrali u Zagrebu, u kojoj preuzimam vođenje kooperacije, a supruga vođenje prehrambeno-biotehnološkog laboratorija.

U opisu radnog mjesta osnovni, a meni najdraži zadatak bio je obilaženje pčelara kooperanata kojima sam stručnim savjetima i demonstracijama pomagao da prebrode tehnološke i tehničke probleme, s ciljem povećanja proizvodnje pčelinjih proizvoda. U tu svrhu organizirao sam predavanja i seminare , zajedno sa drugim stručnjacima pčelarske djelatnosti. Po potrebi radio sam na organizaciji i inovaciji proizvodnje pčelarske opreme i pribora te otkupu i prodaji pčelinjih proizvoda. Tako sam tijekom života radio na svim poslovima vezanim uz pčelarsku proizvodnju.

Supruga i ja vikendima smo organizirali tečajeve uzgajanja matica, te pčelarske izložbe u Sunji, Gudovecu itd. Zajedno smo sudjelovali u projektu još uvijek aktualne. Zaklade Akademik Ivo Tomašec. Projektom, na kojeg sam posebno ponosan, osnovano je 28 učeničkih pčelarskih zadruga od kojih neke još uvijek djeluju.

Krajem 1980 godine izgubili smo našu mlađu kćerku Kseniju. koju je usmrtio pas. Od te tragedije ni danas se nisam oporavio. Pojačanim radom na poslu i na privatnom pčelinjaku crpio sam snagu za život bez Ksenije. Supruga Marija 1983. godine iz istih razloga napušta posao u Pčelarskoj centrali i postaje u Hrvatskoj prva profesionalna pčelarka. Na ovu tragediju nadovezala se i smrt moje majke koja mi je bila čvrst oslonac u ostvarivanju mojeg pčelarskog sna.

U ožujku 1991. godine odlazim u prijevremenu mirovinu te se priključujem supruzi u poslovima na pčelinjacima u okolici Sunje. Tada smo imali preko 300 pčelinjih zajednica, dio stacioniranih, a dio na vozilima. Počeli smo komercijalno uzgajati selekcionirane matice.

Pčelinjak u Sunji 2000. godine.

Kako smo u Sunji živjeli u podstanarstvu suprugine majke, započeli smo graditi kuću i objekte zamišljene kao budući koleđ za poslijediplomsko školovanje pčelara. Planirali smo da nam se u poslu pridruži i kćerka Lidija koja je završavala studij molekularne biololgije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučiliša u Zagrebu. Zainteresiranih za ovakav način nadgradnje pčelarskih zananja bilo je mnogo.

Zbog početka domovinskog rata planove smo morali obustaviti. Nekoliko dana nakon početka napada na Sunju otuđeni su nam kamioni sa gotovo svim pčelinjim zajednicama, pčelarskim priborom i pčelinjim proizvodima. Nastupilo je teško razdoblje života jer je supruga Marija bez stalnih primanja morala iz početka osnivati pčelinjak. U tim trenucima priskočili su nam u pomoć prijatelji, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Tijekom cijelog domovinskog rata proizvodili smo selekcionirane pčelinje matice i ostale pčelinje proizvode  iako su nam pčelinjaci bili uz samu obrambenu liniju.

Nažalost već 1996. ostajem i bez supruge. Shrvana svim nedaćama koje su nas zadesile umire od moždanog udara. Za kćerku Lidiju i mene bilo je to strašan gubitak. Iz te psihičke krize izvlačila me skrb Lidije te naporan rad na pčelinjaku.

Tijekom tog razdoblja nastavio sam s izgradnjom kuće i poslovnih prostorija, koje više nisu mogle imati prvobitno osmišljenu namjenu.

Moždani udar veže moga oca uz krevet, pa on postaje ovisan o mojoj cjelodnevnoj skrbi. Na pčelinjak odlazim samo vikendima kad kći Lidija preuzima brigu o svome djedu. U kolovozu 1998 godine moj otac je preminuo.

Ljeti 1999. godine potpuno shrvan nastalom životnom prazninom završio sam u bolnici. Tu sam upoznao mr. sc. Jadranku Luketa-Marković. Zavoljeli smo se. Shvativši moju nerazdvojivu vezu sa pčelama, napušta svoj posao, prijatelje, obitelj u Zagrebu i način života i pridružuje mi se na pčelinjaku u Sunji. S vremenom se prilagodila mojim životnim navikama i danas mi je psihička i fizička podrška. Tako moja kći, doktorica znanosti, može živjeti svoj život i obavljati posao docentice na Prehrambeno–biotehnološkom fakultetu u Zagrebu.

Uz moju pomoć supruga Jadranka 2002. pregledava svoje pčelinje zajednice.

Za stručni i društveni rad primio sam veliki broj priznanja i odlikovanja od raznih društvenih i pčelarskih organizacija, a najdražu sam dobio 16. listopada 2004. godine. Pčelari Hrvatske dodijelili su mi Priznanje za životno djelo Akademik Ivo Tomašec - za poseban doprinos u razvoju pčelarstva. Prvi sam dobitnik tog priznanja u Hrvatskoj od vremena kada je 1879. godine u Osijeku osnovana prva pčelarska organizacija u jugoistočnom dijelu Evrope.

Dodjela priznanja za životno djelo.

I dalje pčelarim, no sa znatno manjim brojem pčelinjih zajednica. Na zahtjev pčelarskih društava držim predavanja. Na temelju mojih pčelarskih uzoraka i podataka načinjeni su mnogi diplomski, magistarski i doktorski radovi. Na moj pčelinjak po vlastitoj želji dolaze mladi ljudi raznih struka kako bi dopunili znanja iz područja pčelarstva. Sudjelujem u provedbi raznih projekata i znanstvenih istraživanja za boljitak hrvatskog pčelarstva.

Pčelinjak obitelji Šver...