Med u prehrani i dijetoterapiji

 

Med je namirnica koja se preporučuje u svim životnim dobima i predstavlja vrhunski prirodni proizvod. Kaže se da ne postoji „prirodnija“ namirnica od meda. To je proizvod pčela, dobiven iz cvjetnog nektara i predstavlja smjesu vode i jednostavnih šećera (80 g šećera na 100 g ukupne mase), od kojih je najvećim dijelom zastupljena fruktoza, a znatno manje glukoza, međutim ima i oko 25 različitih oligosaharida koji svi redom posjeduju ljekovita svojstva. U medu je sadržano nekoliko stotina (tristotinjak) različitih spojeva pa najvjerojatnije iz tog razloga do sada nikome nije uspjelo stvoriti uspješni surogat, odnosno kopiju ove jedinstvene namirnice.

Tradicionalno poimanje meda, te brojne legende o ovoj namirnici govore o medu kao moćnom afrodizijaku, eliksiru mladosti. Međutim, ako želimo isticati samo čvrste znanstveno dokazane činjenice i dokaze, jedina karakteristika meda koja je zasigurno neupitna i o kojoj ne postoje dvojbe je ta da med posjeduje izrazita energetska svojstva. Zahvaljujući visokom sadržaju jednostavnih ugljikohidrata koji se trenutno oslobađaju u krv, na organizam djeluje kao trenutno grivo i potiče oslobađanje energije.

Med sadrži male količine bjelančevina, enzima, aminokiselina, vitamina i minerala, elemenata u tragovima; polifenola i tvari koje daju aromu. Kada se kao zaslađivač uspoređuje s običnim stolnim šećerom, količina nutritivnih, tvari neusporedivo je viša u medu. U Hrvatskoj se med još uvijek slabo konzumira u odnosu na stolni šećer saharozu. Postoji nekoliko razloga zbog kojih bismo med morali češće uvrstiti u našu prehranu:

• Kalorije koje dobivamo iz običnog šećera su "prazne" kalorije dok su tvari koje dobijemo uzimanjem meda oni čimbenici koji osiguravaju zdrav metabolizam. U prvom redu se to odnosi na oligoelemente (minerale prisutne u tragovima), enzime i vitamine. Obični šećer, za razliku od meda, za razgradnju troši „rezerve“ vitamina u organizmu, posebno one vitamine koji pripadaju skupini B vitamina.
• Čak i kada želimo sačuvati vitku liniju, med ima veliku prednost u odnosu na obični šećer. Naime, med je mnogo slađi od običnog šećera i potrebno je vrlo malo meda u odnosu na obični šećer, kako bismo postigli željeni stupanj slatkoće jela. Jedna žličica meda (30 kcal) dovoljna je da zasladi šalicu bijele kave. Upotrebom običnog šećera moramo posegnuti za dvije.žličice šećera (60.kcal)! Pogledamo li u kalorijskom smislu količinu koju oslobađa med u odnosu na obični šećer uvidjet ćemo da 100 grama meda daje 300 kcal, dok 100 grama šećera daje 400 kcal. Vjerojatno je razlog tome što je med sastavljen jednom svojom petinom od vode.
• Konzumiranjem raznih vrsta meda, imamo priliku kušati i čitav niz različitih okusa.

Sve arome biljaka iz kojih je med proizveden sačuvane su u završnoj namirnici. Običan šećer          osigurava nam samo jedan okus, uvijek isti, bez obzira da li je proizveden iz šećerne repe ili šećerne trske. Jedino se šećer proizveden iz vanilije razlikuje svojom aromom. Med za razliku od šećera možemo koristiti kao ukusan namaz na kruh, a ne samo kao dodatak u razne slastice i napitke.

• I konačno, važno je istaći kakav utjecaj ima med, u usporedbi s običnim šećerom, na izlučivanje hormona inzulina iz gušterače. Obični se šećer sastoji od dviju molekula jednostavnih šećera: to su fruktoza i glukoza. Gotovo trenutno nakon konzumacije

Dolazi do ulaska tih tvari u krv. G1ukoza direktno utječe na povećanje razine glukoze u krvi, što predstavlja signal gušterači da počne lučiti inzulin. Med, koji u svom sastavu ima u najvećem dijelu fruktozu, a malo glukoze, ne može u većem opsegu pokrenuti takva zbivanja u organizmu, pa blagotvornije djeluje na održavanje ravnotežnog nivoa glukoze u krvi. Pojedine vrste meda imaju i različiti glikemijski indeks, pa on ovisno o vrsti iznosi od 32 do 85, što znači da se pojedine vrste mogu dati i dijabetičarima i osobama sklonim obolijevanju od te bolesti. Najmanji glikemijski indeks ima med bagrema (točnije u Rumunjskoj je pokazano da med dobiven iz bagrema na tom području ima glikemijski indeks 32).

Miris i okus meda ovisi o vrsti cvijeća s kojih je nektar skupljan. Tako je med bagrema slatkast i ima cvjetnu aromu, dok je med kestena lagano opori i gorak po okusu. Osim po okusu, vrste meda razlikuju se i po boji. Med tamnije boje uglavnom je bogatiji oligoelementima (manganom, željezom i bakrom), a siromašniji u sadržaju saharoze, glukoze i levuloze. Što je med bistriji, odnosno prozirniji to je sadržaj fruktoze u njemu veći. Jedna od najboljih vrsta meda je med dobiven od cvjetova lavande i potpuno je proziran, gotovo bezbojan.

Bez obzira na sastav i omjer šećera u medu, dužim skladištenjem u hladnom prostoru većina prirodnih medova kristalizira, dok povišenjem temperature prostora u kojem se pohranjuje, oni opet postaju tekući.

Uz aromu i miris, med ovisno o biljci s koje pčele skupljaju nektar, posjeduje i svoja odgovarajuća ljekovita i farmakološka svojstva. O tome najčešće ovisi primjena pojedinih vrsta meda u dijetoterapiji pojedinih bolesti i stanja.

U prikazanoj tablici nalaze se preporučene vrste meda za svaki pojedini poremećaj u organizmu:

 

Najčešće isticana ljekovita svojstva meda

1. Svojim hranjivim svojstvima med potiče vitalne procese i jača prirodne obrambene sposobnosti našeg organizma.

2. Potiče apetit kod osoba koje pate od gubitka apetita jer djeluje na uspostavljanje „uzajamne" suradnje probavnog i živčanog sustava.

3. Potpomaže održavanju čvrstoće kostiju i izlučivanju toksičnih tvari iz tijela.

4. Blagotvorno djeluje na intelektualne sposobnosti jer sudjeluje u metabolizmu glukoze i fosfora.

 

Poremećaj		Preporučena vrsta meda
slabokrvnost (anemija)		med vrijeska
povećani krvni tlak		med majčine dušice, kestena i stolisnika
bolesti srca		med gloga
astma		Med planike
kašalj, bronhitis		med lavande i stolisnika
prehlada i gripa		med lipe i majčine dušice
crijevne smetnje		med kestena i lavandin med
opstipacija (zatvor)		med bagrema
cistitis		med vrijeska
bubrežni kamenci		med vrijeska
čir na želucu		med lavande
nesanica		med lipe
reuma		med vrijeska i lavande

Tablica 1. U tablici su prikazane vrste meda koje najblagotvornije djeluju pri olakšavanju ili otklanjanju simptoma pojedinih bolesti.

 

5. Olakšava uspostavljanje normalne probavne funkcije nakon bolesti. Djeluje na pravilno izlučivanje probavnih sokova, peristaltiku crijeva i pravilnu apsorpciju hranjivih tvari iz crijeva u krv.

6. Budući da sadrži tvari koje mogu zakočiti rast bakterija, med posjeduje antibakterijska svojstva, a pokazao se djelotvoran i u borbi protiv nekih virusa.

7. Pomaže u sprječavanju nastanka ateroskleroze krvnih žila.

8. Med je jedna od najrjeđih namirnica na koju se u ljudi razvija alergijska reakcija.

9. Preporuča se konzumacija radi zdravlja usne šupljine, jer pokazuje preventivni učinak na nastanak karijesa.

10. U gastroenterologiji preporuča se upotreba kod bolesti koje su dovele do erozije sluznica jer pomaže u zaraštavanju rana.

11. Posjeduje izraziti protuupalni učinak i uvođenjem u prehranu svakodnevno uvelike smanjujemo upalu uzrokovanu raznim upalnim čimbenicima koji nastaju u organizmu tijekom metabolizma.

12. Med je pokazao utjecaj na inhibiciju maligne proliferacije stanica i ima antimutageno djelovanje. Svakodnevna dugotrajna konzumacija može smanjiti incidenciju nastanka tumora i malignih bolesti.

 

I konačno, od davnih vremena med je namirnica prisutna u svetim religijskim obredima diljem cijelog svijeta i smatra se hranom bogova. Prema grčkoj mitologiji malog Zeusa, kojeg je vlastita majka sklonila od okrutnog i sebičnog oca Krona, nimfe Adrasteia, Amaltea i Melisa hranile su isključivo medom i mlijekom.

Davno prije no što se med počeo dobivati kontroliranim uzgojem pčela, primitivne su ga zajednice cijenile kao rijetku i jedinstvenu namirnicu, posebne arome koju su mogle naći u prirodi.

U antičko doba, u vrijeme intenzivne trgovine Sredozemljem, med se koristio kao sredstvo konzerviranja lako kvarljive robe i ulijevao se u amfore u kojima su se takve namirnice ili predmeti prenosili. Tijekom srednjeg vijeka intenzivno je korišten kao lijek prilikom zarastanja rana.

Med je za većinu stanovništva bio jedini zaslađivač sve do sredine sedamnaestog stoljeća, dok je šećer bio na neki način rezerviran samo za aristokraciju i više staleže. Krajem sedamnaestog stoljeća upotreba šećera kao zaslađivača postala je sveobuhvatna jer je šećer kao namirnica postao dostupan svima. I od tada, koje li ironije, stolni šećer postaje primat, a med postaje izuzetak!

Naša je zadaća učiniti sve da konzumaciju meda vratimo u naše domove i time doprinesemo općem dobru i jačanju zdravlja sviju nas, od djetinjstva do pozne životne dobi.