Web Pcelinjak - Prehrana pčela u rano proljeće

Prehrana pčela u rano proljeće

Uvod

U mnogih pčelara još uvijek vlada stav kako se sav život pčele vrti oko šećera. Šećer jest naravno, glavno «gorivo» u košnici i bez njega se ne može, ali ravnopravnu ulogu, ako ne i veću imaju proteini. Favoriziranje šećernih izvora na štetu proteina, vjerojatno je posljedica dojma kako su skupljene količine meda puno veće od količina peluda koje se skupe tijekom aktivne sezone. No, tome su doprinijeli i napisi o koristi zimnice koja se sastoji iz čistog šećera objavljivani više desetljeća. Nažalost, takve preporuke su šteti le «zimskim» pčelama i jer su se iscrpljivale nepotrebnom preradom dodanog šećera. Takve pčele nisu bile u stanju izdržati napore proljetnog razvoja.

Što su zalihe?

Zalihe nisu samo med i pelud što ih vidimo u košnici, zalihe su i masno-proteinsko tkivo koje nakupe zimske pčele. To tkivo je nezamjenjivo u proljetnom razvoju pčele, jer koristi za prehranu prvog proljetnog legla. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na velikom broju košnica u bivšem Sovjetskom savezu je utvrđeno kako prezimljavanje na prirodnim zalihama rezultira manjim brojem pčela u proljeće. No, te pčele su zdravije i odmorenije od onih koje su prezimljavale na šećernim zalihama te ih ubrzo prestignu u proljetnom razvoju. Nažalost, većina tekstova koji su pisani u korist šećerne prehrane nadjačali ove usamljene bljeskove i trebalo je proći mnogo vremena kako bi pčelari počeli prestaj ati s uobičajenom navikom «zatrpavanja» košnica šećerom.

Nadalje, zalihe nisu samo količine koje će biti potrebne za direktnu upotrebu. Pčelama su zalihe i viškovi koji im vjerojatno neće trebati, ali im osiguravaju kvalitetnije hranjenje legla i slobodnije izlijetanje iz košnica. Naime, utvrđeno je kako su pčele u košnicama sa samo 4.5 kg zaliha hranile svaku ličinku s 2.1 g mliječi, dok su one u čijim košnicama je bilo 12.6 kg zaliha, hranile svaku ličinku sa 4.8 g mliječi, što je imalo za posljedicu 38% veću masu ličinke. Pored toga, veće količine zaliha (20-23%) osigurale .su veći unos nektara (32-40%), jer su pčele izrazito ekonomična vrsta, pa s više zaliha u košnici mogu dozvoliti eventualan gubitak izletnica, koje će biti nadomještene brojnijim leglom koje se može hraniti.

Ove činjenice pokazuju koliko su pčele u intenzivnoj proizvodnji uskraćene u odnosu na one koje su u pasivnom uzgoju. Naime, profesionalni pčelari, a pogotovo oni koji pčelinjake imaju na kotačima, prisiljeni su prinos svake paše izvrcati koliko više mogu, a posebno kada je riječ o medovima koji miješanjem gube svoju sortnost (npr: bagrem-amorfa). Te pčele cijelu sezonu žive na «minimumu» zaliha i ne treba iznenaditi njihova iscrpljenost u jesen i slab razvoj u proljeće slijedeće godine. Cjelogodišnja iscrpljenost stresno utječe na pčele i nedvojbeno vodi u gubitak imuniteta, pa se takvi pčelinjaci suočavaju s nerijetko i nerazjašnjenim gubicima.

Zašto proteini?

Proteini su izvori esencijalnih aminokiselina koje su gradivni elemenat svakog živog bića. Pored toga, proteini su izvori dušika, fosfora i sumpora. Obzirom da svi makro- i mikroorganizmi trebaju ove osnovne gradivne tvari, trebaju ih i pčele.

U prirodnoj pčelinjoj prehrani, proteini dolaze iz peluda čiju važnost najbolje ilustriraju slijedeći odnosi; za odgoj 10.000 ličinki (1 kg pčela) potrebno je 0.128 kg meda i 1.089 kg peluda - dakle, 8.5 puta više. Za cijelu godinu pčele trebaju prosječno 18 kg peluda i za taj posao angažiraju 25% skupljačica, dok 17% skuplja i pelud i nektar, a ostalih 58% skuplja samo nektar.

Kako bi se mliječne žlijezde uopće aktivirale, pčela treba pojesti peluda u količini od oko 10% svoje mase, ali ne bilo kakvog peluda, već onog koji sadrži barem 20% proteina u svojem sastavu. Uz to, sastav peluda nije važan samo sa stajališta koncentracije proteina, već i po zastupljenosti aminokiselina. Pčele ne mogne sintetizirati u svojem tijelu 10 aminokiselina, te ih trebaju dobaviti iz. peluda. Stoga, svaki pelud nije iste hranjivosti. Tako je prema hranjivosti definirano četiri skupine peluda. Primjerice u prvoj se nalazi pelud voća, vrba, kukuruza i bijele djeteline, vrijeska, kestena, maka i trpuca. U drugoj pelud brijesta, javora, maslačka, suncokreta i pamuka. U trećoj pelud johe, lijeske i topole, a u četvrtoj pelud crnogorice.

Pčele u pasivnom uzgoju imaju prednost nad onima u profesionalnom i obzirom na sastav peluda u košarici koju pčela donese. Ovisno o sastavu biljaka, peludna košarica ima pelud.više-manje raznovrsnog sastava, dok pčele na uniflornoj paši nemaju tu privilegiju, pa će sastav- peludne košarice biti uglavnom određen glavnom pašom. Zbog monoflornosti peluda može doći do nedostatka esencijalnih aminokiselina, poglavito izo-Ieucina kojeg treba biti barem 4%. Taj poremećaj se naziva i lucernin proteinski stres, jer je u doba cvatnje lucerne nedostatak izo-leucina vrlo izražen, a negativnom efektu doprinose i visoke temperature te obilat unos nektara, koji također iscrpljuje pčelu. Takav produljeni stres može dovesti i do kolapsa pčelinje zajednice. Na našim prostorima, takav poremećaj može izazvati obilata paša bagrema, za vrijeme koje znatno opada unos peluda u odnosu na unos nektara kojeg pčele žele što više skupiti. Još k tome, ako vladaju vrućine i sparine, dolazi do znatnog gubitka proteina iz tijela pčele, pogotovo kod onih u profesionalnom uzgoju, kada se košnice dovoze čim bliže izvoru medenja.

Ove činjenice, nadam se, dovoljno ilustriraju važnost proteinske prehrane za pčelu koja se pripremila i za iznimno lošu situaciju kada u košnici potpuno nestane peluda. Tada, pčele zbog očuvanja ličinki starijih od 4 dana jedu mlađe leglo, zbog čega mogu proizvesti minimalne količine mliječi kako bi mogle hraniti ovo starije. Takve ličinke neće doživjeti dugu starost i biti vrhunski aktivno sposobne, ali barem će preživjeti do eventualnog slijedećeg svježeg peluda iz prirode. Na ovaj način zajednica će barem preživjeti, no to ne smije biti uobičajena situacija u bilo kojoj vrsti uzgoja, jer kanibalizam može uništiti i do 70% legla, što je neopisiv stres za pčelinju zajednicu! Zbog toga gospodarska vrijednost i zdravstvena snaga pčela biva nepovratno izgubljena.

Tko hrani leglo?

Kao i kod svih ostalih pčelinjih aktivnosti u prehrani legla ne sudjeluju sve pčele.

Optimalnu aktivnost mliječnih žlijezda imaju mlade pčele stare 8 dana, koje imaju .najveću proteolitičku aktivnost i najlakše probavljaju proteine iz peluda, ali i imaju najveću koncentraciju proteina u svojem tijelu - one su .prave «krave muzare». Pčele starije od 10 dana iskoriste samo manju količinu peluda za ishranu legla. Zato je optimalna dobna struktura pčela u košnici izrazito važna za uspješnu pčelinju zajednicu.

U rano proljeće postoji trenutak kada nema mladih pčela, pa prvo leglo othranjuju kolovoške pčele s najvećom zalihom masno-proteinskog tkiva. Obzirom da se zna koliki se zahtjevi postavljaju pred pčele hraniteljice, može se pretpostaviti koliko su ove generacije pčela presudne za dobar rani proljetni razvoj. One uglavnom ne mogu prerađivati pelud u mliječ kojom bi hranile prvo leglo, već troše svoje masno-proteinsko tkivo, troše svoje tijelo za dobrobit cijele zajednice.

Ukoliko pčelar prema njima nema poštovanja i iscrpi ih kasnim dodacima šećernog sirupa, one neće biti u stanju nastaviti novi životni ciklus! Čak i ako prežive, doći će do poznatog proljetnog zastoja koji je primijetio gotovo svaki pčelar – negdje krajem ožujka ili početkom travnja, nastane period kada su zimske pčele prerano uginule, a nema dovoljno mladih pčela za nastavak razvoja, pa zajednica stagnira.

Iznajmljivanje

Na kraju zime svaka preživjela pčelinja zajednica ima prilike razviti se na prvom unosu hrane iz prirode. Međutim,- nije svejedno koliko je zaliha preostalo. Naime, još uvijek vrlo promjenjivo vrijeme ne osigurava stalan dotok hrane iz prirode, pa se dobrim dijelom razvoj mora oslanjati na zalihe u košnici. Ukoliko su one ispod neke kritične, pčele će odgađati brzi razvoj legla. Takve pčele neće dosegnuti potrebnu proizvodnu snagu. Ako su zalihe na kritičnoj granici, pčelarevom pomoći može se očekivati da će se zajednica zadovoljavajuće razviti, ali samo one koje imaju zaliha napretek mogu pčelara razveseliti «eksplozivnim» razvojem neovisno o vanjskim prilikama.

Poticaj razvoja

Pčelari koriste tri glavna.načina poticanja što ranijeg razvoja pčelinje zajednice.

Pčelama najprihvatljiviji jest otklapanjem dijela zaliha na krajnjim okvirima, no loša strana je uznemiravanje i moguće zahlađivanje legla.

Drugi način jest dodatkom pogača, koji je pčelaru najprihvatljiviji, a pčele se najmanje uznemiruju. Međutim, kod ovakvog poticaja razvoja postoji nekoliko opasnosti koje ću kasnije opisati.

Treći način koji pčelari koriste jest prihrana malim količinama šećernog ili bolje šećernoproteinskog sirupa, ali glavni nedostatak ovog pristupa jest često zahlađenje i propadanje sirupa, čime. se gubi na kontinuitetu.

Poticaj razvoja pogačama

Bez obzira na sastav pogača zajednička karakteristika jest iscrpljivanje pčela. Naime, šećer iz pogače, pčele otapaju. sekretima ždrijelnih i mliječnih žlijezda, što ih vrlo troši (masno-proteinsko tkivo) i skraćuje im životni vijek. Taj postupak indirektno povećava žeđ, pa valja osigurati blizinu higijenskog pojila. Kako bi pčelama olakšali preradu pogače, šećer valja samljeti u što je moguće sitnije čestice.
Nadalje, s prvim dodatkom pogače, pčele napuštaju svoju prirodnu poziciju i klupko se promiče prema njoj. Stoga je vrlo važno osigurati stalnu prisutnost pogače dok god su dani hladni, jer u suprotnom pčele neće moći dosegnuti zalihe koje se nalaze ispod klupka.

Obične šećerne pogače

Obzirom na spomenute probleme koje mogu uzrokovati pčelama, ne bih ih savjetovao, osim za «premoštavanje» nekoliko kišnih dana u toplijem dijelu proljeća ili ukoliko u košnici postoje zaista velike zalihe peludi.

Šećerno-medne pogače

Med čini strukturu tijesta kremastijom, ali je i higroskopan, pa će ih pčele lakše otapati.

Pored toga, med, ukoliko nije termički tretiran, donosi sa sobom biogene tvari, pa takve pogače pčele lakše prerađuju i manje ih iscrpljuju. Naravno, u slučaju postojanja spora bolesti legla, to je odličan način za njihovu distribuciju po pčelinjaku, pa predlažem oprez.

Šećerno-medno-proteinske pogače

Praćenjem 30 pčelinjih zajednica kroz 3 godine utvrđeno je kako šećemo-medne pogače s dodatkom peluda lijeske povećavaju količinu legla za 77%, iako pelud lijeske nije visoko na ljestvici hranjivosti. Ukoliko su u pogače pored peluda lijeske dodani pivski kvasac i mlijeko, porast legla je bio za 100%.

Nadalje, pčele hranjene medno-peludnom smjesom u svojem tijelu su sadržavale oko 52% proteina, dok su one hranjene samo šećernim sirupom imale samo 35% proteina u svojem tijelu.

Ovi rezultati pokazuju koliko je proteinima bogata hrana važna za kvalitetan proljetni razvoj pčele i smatram da više ne bi trebalo dvojiti o tome.

Hrana bogata proteinima vrlo je važna i kod pčelinjih zajednica koje boluju od proljeva ili nozemoze.

Obzirom da dovoljne količine peluda ili fermentiranog peluda (perge) nisu uvijek lako dobavljive, postoje peludne zamjenice koje se mogu koristiti za pripremu pogača. Najčešće korišten dodatak jest pekarski ili pivski kvasac, koji savjetujem prije umješavanja u šećer termički inaktivirati. Tako će se spriječiti eventualna fermentacija šećera ukoliko dođe do prevelikog vlaženja pogače, a i proteini iz lizirane stanice kvasca dospijevaju u smjesu pogače i tako bivaju lakše dostupni pčelama.

Istina, postoje i proizvođači koji predlažu umješavnje aktivnog kvasca, pa je na svakom pčelaru da odluči što je najbolje za njegovo blago.

Pored kvasca, dobra peludna zamjenica može biti i termički obrađena soja, koja je vrlo bogata inače deficitarnom aminokiselinom izo-leucinom, pa sa sojinim pogačama pčele dobro napreduju.

Pčelarski časopisi, knjige i internetske stranice sadrže mnogo različitih receptura za pripremu pogača kod kuće. Međutim, pokušaji uvođenja kiselinske hidrolize radi bolje topivosti su vrlo često imali pogubne posljedice za pčele. Stoga predlažem, ukoliko se odlučite na kućnu proizvodnju pogača, koristiti provjerene recepture, bez puno "eksperimentiranja".

Prirodna i "prirodna" hrana

Pored svih dodataka, pčele najbolje napreduju na prirodnoj hrani, a proljetnom unosu svježeg peluda nema premca. Ipak, valja raspraviti sve lošije okolišne uvjete. Pelud zbog svojeg sastava jako dobro apsorbira sve kemikalije koje se koriste u agro-tehnici i svake godine smo svjedoci indirektnog trovanja pčela. Suradnja između voćara i pčelara nikada nije bila važnija,jer nove tehnike mogu biti pogubne za pčele. Primjerice, kako bi se na voćkarici u industrijskom uzgoju zadržali samo prvi «kraljevski» cvjetovi, oni koji dolaze nekoliko dana kasnije, u industrijskoj proizvodnji voća se špricaju sredstvima čime cvat postaje neplodan. Tako voćari provode redukciju rodnosti u cilju povećanja kvalitete dobivenih plodova, ali što se događa s pčelama koje skupe pelud sa cvjetova koji su kemijski «kastrirani» nitko ne govori. Ipak, bez potpune oplodnje pčelom, rezultati će biti vrlo loši.

Spojevi na bazi imidakloprida (primjerice Gaucho-Bayer) u Francuskoj su zabranjeni, a i u ostalom dijelu EU zajednice započet je proces prekida proizvodnje sredstava na bazi ovog spoja. Nažalost, sva ta saznanja su samo sitnica u odnosu na zagađivala kojima opterećujemo svoj okoliš.

Niti pčelari nisu mnogo pažljiviji prema ovim korisnim kukcima. Tako tvrtka Pherotech proizvodi feromonski preparat Super Boost koji je identičan feromonu gladnog legla. Kada se pčele tretiraju ovim preparatom, hrane leglo kada ovo i nije gladno, pa se navodno dobivaju pčele koje su superiornije u svim aspektima nad prirodno hranjenim pčelama. Pitam se što se dogodi s pčelama kada ih jednog dana prestanu tretirati ovim preparatom? Da li će gladno leglo vapiti za pomoć, a da ga hraniteljice ne osjete?

Ova tvrtka proizvodi i Fruit Boost - preparat koji je identičan feromonu mandibularne žlijezde matice. Kada se poprska po usjevima, pčele se puno dulje zadržavaju na njima (tražeći maticu), pa je oplodnja kvalitetnija, a prinosi voća su 10-38% veći. Što se događa kada stvarna matica zatreba hranjenje ili čišćenje nije spomenuto - konačno to su samo «naprave» za neukroćenu utrku za zaradom zar ne?

Što dalje?

Pčele su postojale nekih 10-12 milijuna godina prije čovjeka i to bi trebala biti osnova našeg poštovanja spram ovih bića koja su dokazala kako znaju preživjeti velike prirodne promjene.

Primjerice, negdje za vrijeme pliocena ili ranog pleistocena, rod Apis je razvio toplinsku homeostazu koja im je omogućila veću neovisnost o okolišnim uvjetima gradeći svoja gnijezda u dupljima i šupljinama. Ova promjena je stvorila sposobnost snalaženja u mraku. Na «evolucijskoj pozornici», mi smo tek gosti u njihovom dvorištu, jer tragove modernog čovjeka (Homo sapiens) nalazimo unazad 200.000 godina.

Dakle u rukama imamo «žilava» stvorenja i ako ih poslušamo, pokazat će nam kako i što dalje - one znaju odgovor - u to sam uvjeren!