Web Pcelinjak - Pčele, pčelarska praksa i Varooza

Uginuća pčelinjih zajednica postala su velika prijetnja za pčelarstvo u cjelini, pogotovo
u većini europskih zemalja i SAD-u.
Stoga je upravo sada pčelarima-praktičarima potrebna sva moguća pomoć i rješenja
koja se trebaju što brže pronaći za stvaranje buduće perspektive pčelarstva - kao neophodnog
poljoprivrednog segmenta. Osim svih poznatih posljedica, uključujući i ekonomske gubitke
koji su rezultat pčelinjih uginuća, trenutna situacija ne ide u prilog pčelarstvu jer bi mogla
spriječiti sve novo zainteresirane za ovo zanimanje.
Budući da su se ogromni gubici pčelinjih zajednica (CCD) uzastopno ponavljali
proteklih godina diljem Europe i u SAD-u, zaintrigirala se i svjetska javnost po tom
pitanju, jer nestajanjem pčelinjih zajednica ugrožene su i brojne poljoprivredne kulture
koje pčele oprašuju. Nadalje, smanjenje pčela kao oprašivača uzrokuje i smanjenje biološke
raznolikosti.
Samo u SAD-u zarada od oprašivanja pomoću pčela iznosi 15 milijardi dolara, posebice
za specijalne usjeve: lješnjake, orahe, bobičaste plodove, voće i povrće (CCD Steering
Committee, 2007). No, uslijed oskudice pčela kalifornijski proizvođači badema namučili
su se prošle godine kako bi pronašli odgovarajući broj pčelinjih zajednica za oprašivanje.
Posljedično tome uzgajivači uglavnom ovise o pčelarima koji sele svoje košnice iz drugih
država SAD-a kako bi se zadovoljili zahtjevi oprašivanja.
Glavni krivac za nestajanje pčelinjih zajednica je nametnik Varroa, a dodatni
čimbenici razmatrani su u sklopu “Monitoring-Projekt Völkerverluste” u Njemačkoj. Jako
rasprostranjeno širenje ilii pojavljivanje “novog”    uzročnika, mikrosporidije    Nosema
ceranae, također je razmatrano u kontekstu gubitaka pčelinjih zajednica (Klee et al., 2007).
Međutim, testiranja u periodu od 3 godine sa visokom i niskom “iniciranošću”    testiranih
pčelinjih zajednica Varroom nisu pokazala uzročnu vezu između udjela zastupljenosti varroe
i drugih bolesti kao što su Nozemoza ili Američka gnjiloća (Aumeier et al., 2002).
Dakle, Varooza je najdestruktivnija pčelinja bolest na svijetu koja zadaje puno veće
štete nego bilo koja druga nametnička bolest kojoj je uzročnik člankonožac, a ujedno je i
najskuplja, za razliku od bilo koje druge pčelinje bolesti.
Prva navala Varroe zabilježena je 70-ih godina u Njemačkoj i od tada se širi Europom i
ostalim kontinentima gdje je najvjerojatnije stigla prometom pčela (uvoz-izvoz).
Izvorno, nametnik    Varroa jacobsoni (danas poznat kao Varroa destructor) bio je
ograničen na Aziju i na svog prvobitnog domaćina Apis cerana Fabricius.
Ovaj egzotični nametnik   napao je novo epidemiološko područje i proširio se izvan
svog prirodnog staništa – Azije, prouzročivši mnogo štete.
Varroa je s vremenom pronašla pogodnije načine i uvjete za reprodukciju kod europske
Apis mellifera L. pčele nego kod svog originalnog domaćina Apis ceranae – azijske pčele.
Kod A. ceranae reprodukcija Varroae može se dogoditi samo u trutovskom leglu. Za razliku
od naših pčela gdje se Varroa uspješno reproducira te pronalazi kod radilica i kod trutova
kontinuirano tijekom cijele godine, ovisno o vremenskim uvjetima. Ukoliko ovu populaciju
nametnika ne uništi sam pčelar, pčelinje zajednice će od trenutka kada se zaraze kroz godinu,
dvije zasigurno uginuti.

PATOGENI I PATOLOGIJA – glavni uzročnik
Tijekom ljeta zaraženost Varroom raste usporedo s povećanjem pčelinjeg legla. Ako
upotrebimo populacijski model, teoretski   početna veličina populacije iznosi 10 nametnika
i brojnost te populacije ostaje relativno mala prve dvije godine. Treću godinu populacija
nametnika eskalira do 4 000, a četvrtu godinu može narasti i do 10 000 (Fries et al., 1994).
Ovaj model, kojeg je razvio Calis et al. (1999), predviđa (pokazuje) da duži period uzgoja
legla dramatično povećava populaciju nametnika i da relativno veliki broj stanica trutovog
legla vodi do povećanja populacije. Ukoliko nije odrađena kontrola, većina zaraženih starijih
odraslih pčela će ulaziti u zimovanje. Ove pčele ne žive dovoljno dugo za neophodnu izmjenu
legla od zimskih do ljetnih pčela, i nema ih dovoljno kako bi brojčano ojačale zajednicu u
rano proljeće. Ovakva društva ugibaju.
Obrazac nametničke bolesti Varooze nije uniformiran jer stupanj rasprostranjenosti
invazije određuje simptome. Leglo i odrasle pčele su oslabljeni. Nametnik ozljeđuje pčelu i
kukuljicu konatantnim sisanjem hemolimfe. Gubitak hemolimfe negativno utječe na razvoj
organa (Schneider and Drescher, 1987). Također, gubitak energije i hrane koju parazit V.
destructor crpi iz pčele dovodi do malformacija i slabljenja pčelinjeg organizma (Garedew et
al., 2004). A gubitak na težini pčelinje kukuljice u razvojnom procesu direktno je povezan s
brojem ženki nametnika koje napadaju stanice legla. Ne smije se zanemariti i treba shvatiti
ozbiljno prisustvo samo jedne ženke ovog nametnika (Duay et al., 2003). Rezultirajuća šteta
za odrasle tutove je da se smanjuje broj mužjaka kod invadiranih društava koji su sposobni za
parenje (Rinderer et al., 1999). Osim toga, vrlo dobro je dokumentirano da ovaj parazit utječe
na trajanje leta i navigacijskih sposobnosti kod zaraženih sakupljačica (Kralj and Fuchs,
2006). Velika invadiranost uzrokuje rešetkasto leglo kada pčele čiste mrtvo leglo. Voštani
poklopci zaraženih stanica mogu biti raspucani, utonuli i djelomično uklonjeni. Mrtve i tek
izlegnute pčele često su osakaćene i kasnije kratko žive .

PATOGENI I PATOLOGIJA – virusi kao sekundarni uzročnici
Zajednice koje su zaražene nametnikom Varroa destructor razvile su tzv. nametnički
sindrom (Shimanuki et al., 1994) i ukoliko ih se ne tretira, neizbježno propadaju. Kada
se pojavila zaraza u zapadnoj Njemačkoj zajednice su mogle podnijeti gomilu nametnika,
ponekad čak do 10 000 po zajednici. Danas, vrhunac (maksimum) je 3 000 nametnika, a
sve iznad toga obično je pokazatelj jako oslabljene zajednice. Što bi moglo poslužiti kao
objašnjenje - zašto pčele danas podliježu tako brzo od ovog nametnika? Jedno od mogućih
objašnjenja je da su virusne infekcije učestalije kojima je prijenosnik Varroa destructor.
U međuvremenu je potvrđena sposobnost V. destructor za prenošenje virusa i aktiviranje
pritajenih virusnih infekcija (Shen et al., 2005a; Shen et al., 2005b) i već je dobro utvrđeno
da virusi kojima je prenositelj V. destructor igraju važnu ulogu u Varoom prouzrokovanom
kolapsu pčelinjih zajednica (Hung et al., 1995; Hung et al., 1996a; Martin et al., 1998; Martin,
2001b).
Prije pojave V. destructor većina, ako ne i svi pčelinji virusi, bili su većinom prisutni kao
pritajene infekcije kod zajednica A. mellifera (Bailey and Ball, 1991). U virologiji kukaca
skrivene (pritajene) infekcije deinirane su kao stanja u kojima je virus prisutan unutar (u
sklopu) domaćina, uz izostanak jasnih simptoma zaraze. Dodatne karakteristike pritajenih
infekcija proizašle iz rada na Baculovirusima su slijedeće: virusi ostaju potpuno kompetentni
i mogu iz pritajenih prijeći u vidljive infekcije (Burden et al., 2003), virusi mogu ustrajati i
odoljevati trenutnom životu te se mogu vertikalno prenositi na slijedeće generacije (Burden et
al., 2002). Nedostatak zaraznih simptoma, kao uobičajenog ishoda virusnih bolesti pčelinjih
zajednica, promijenjen je dolaskom ektoparazitnog nametnika V. destructor koji je postao u
Njemačkoj zadnjih 30-ak godina.
Učinak V. destructor na status virusnih infekcija kod pčela najbolje dolazi do izražaja
ako usporedimo učestalost virusa deformiranih krila (DWV) kod pčela koje se nikada nisu
suočile s nametnicima i pčelama u Njemačkoj koje su izložene nametnicima od 1976.
godine.
24 pčele, prikupljene 2004. godine sa sjevernog dijela Švedske, gdje nametnik Varroa
još nije prisutan, testirane su na DWV, virus koji uzrokuje kliničke simptome jedino kada
je prenešen V. destructorom. Pokazalo se da je 40% ovih pčela koje nisu zaražene Varoom,
nosilo DWV. Usporedbe radi, njemačke pčele koje su iste godine analizirane bile su 100%
pozitivne na DWV (Yue and Genersch, 2005).
Iako ova usporedba ne dokazuje uzročnu vezu između V. destructor kao prenositelja
virusa i velike učestalosti DWV-a kod njemačkih pčela, iz sigurnosnih razloga trebalo bi
pretpostaviti da ovakva veza postoji (Ball and Allen, 1988).
KONTROLA
Prema njemačkom zakonodavstvu Varrooza se mora staviti pod kontrolu.
Nedostatak koordiniranih i sveobuhvatnih strategija tretiranja i metoda kontrole, koje
su često prekasno ili neuspješno implementirane, rezultirao je globalnim uginućima pčelinjih
zajednica. Također, javlja se problem u razvijanju sredstava protiv Varroe.
Trenutno su slijedeća sredstva dozvoljena za tretiranje (dovođenje pod kontrolu)
nametnika Varroe:
Flumetrin (na mnogim lokacijama je bezuspješan zbog otpornosti nametnika na tu
aktivnu tvar, pogledaj Lodesani et al., 1995), kumafos, 60%-tna mravlja kiselina, 15%-tna
mliječna kiselina, oksalna kiselina i timol. Iako mnoštvo drugih preparata nije više
dozvoljeno za uporabu, oni se još uvijek pronalaze kao rezidue u pčelinjem vosku (Wallner,
2000, 2004). Rezidue u pčelinjim proizvodima se moraju izbjeći, zbog čega je zabranjeno
provoditi bilo koji oblik tretiranja Varroe u zajednicama iz kojih se planira vrcati med te
sezone.
Samo mravlja kiselina djeluje na Varou kod odraslih pčela i u poklopljenom pčelinjem
leglu, Zbog toga se mravlja kiselina može efektivno koristiti odmah nakon zadnjeg vrcanja,
dok zajednica još ima leglo.
Flumetrin na impregniranim, plastičnim, kontaktnim trakama objesi se u slobodnom
prostoru između saća (4 trake na zajednicu koja ima 2 nastavka legla u košnici).
Budući da je Varroa postala otporna na lumetrin, tako i na luvalinat, danas bi trebalo
izbjegavati upotrebu ovih sredstava. Ovakav pristup bi mogao poslužiti kao prevencija
za sprječavanje pčelinjih gubitaka ubuduće, pa bi se možda lumetrin mogao koristiti za
nekoliko godina kada nametnik na neki način izgubi otpornost na ovu tvar.
Kumafos se primjenjuje kao otopina (ovisno o veličini zajednice između 25-50 ml
gotove otopine) koja se pomoću dozatora kapa po pčelama koje popunjavaju prostor između
okvira. Otkriće parazitskog soja otpornog na kumafos u Italiji i SAD-u ukazuje na rastuću
prijetnju nametnika Varroe uslijed smanjene djelotvornosti ove aktivne tvari (Spreaico et al.,
2001; Pettis, 2004).
Mravlja kiselina (60%-tna) se implementira u pčelinju zajednicu isparavanjem
(uparavanjem) koristeći vakumski aparat za isparavanje    (i.e. “Nassenheider-Verdunster”)
ili pomoću nosača (tanke, upijajuće spužve koje koristimo u kućanstvu, npr. TRULEX za
pranje posuđa).
Korištenjem druge metode na spužvu se stavlja 2 ml po okviru na materijal nosača prije
tretmana i spužva se onda direktno postavi na gornje letve (satonoša) okvira, ispod poklopne
daske. Vanjska temperatura treba iznositi od 10 do 25 ºC, bez kiše.
MJERE OPREZA - Prilikom primjene mravlje kiseline posebnu pažnju treba obratiti na
zaštitnu odjeću i pridržavati se uputa.
Mliječna kiselina (15%-tna) se naspreja direktno na pčele koristeći vrtnu ručnu
prskalicu kao vodenu otopinu mliječne kiseline u količini od 8 ml po zaposjednutom okviru
sa pčelama. Prosječna vanjska temperatura bi se trebala kretati oko 5 - 6 ºC (bez mogućnosti
smrzavanja), tako da su sve pčele tretirane, uključujući i sakupljačice.
Oksalna kiselina za kontrolu Varooze u pčelinjim zajednicama može se primjeniti slično
kao Perizin metoda. Metoda nakapavanja oksalne kiseline je jedina dozvoljena metoda.
Timol se primjenjuje u obliku gela u posudici (pripremljeni proizvod od 50 g gela
koji sadrži 12,5 g timola) i stavlja se direktno na satonoše. Pčele ga zatim mahanjem krila
(ventilacijom) šire po košnici. Ova hlapljiva ulja u potpunosti ispare u periodu od 4 do 6
tjedana. Nakon primjene timola nametnici sa vremenskim odmakom ugibaju. Nedostaci ovog
tretmana su: smanjena ishrana tijekom teretiranja timolom i značajna ovisnost o učinkovitosti
isparavanja i vanjskim temperaturama.
Gore navedeni kemijski tretmani trebaju biti upotpunjeni sa dobrom pčelarskom
praksom, jer ti tretmani nisu samodostatni (Boecking, 2004). Dakle, pčelari trebaju
provoditi i intervencije tijekom primjene insekticida koji se primjenjuju kada nema legla
prema kraju sezone. Kasna primjena, pogotovo uporaba kumafosa, ne sprječava Varoozu,
a štete se na zimskim pčelama vide tek u kasno ljeto/jesen. Samo kombinacija različitih
metoda kontrole osigurava uspješno pčelarenje unatoč prisutnosti Varroe. Kontrola Varroe
treba biti normalan, prirodan segment pčelarenja, a sprječavanje razvoja populacije Varroe
tijekom cijele pčelarske sezone treba postati neizostavni i kontinuirani dio pčelarske prakse
(izrezivanje trutovskog legla… proizvodnja nukleusa tako da se i sa ekonomske strane
stvori veliki potencijal).
Te zajednice bi se trebale formirati sa pčelarevog vlastitog pčelinjaka. Ovim se ne
uklanja samo leglo i pčele iz proizvodne košnice, već i nametnici i ostali patogeni koje je
jednostavnije kontrolirati u novoformiranim košnicama. Korištenjem ovih metoda smanjuje
se navala nametnika i zaraženost u proizvodnoj košnici kada zajednica povećava broj zimskih
pčela kasnije u sezoni (Boecking, 2004).
Pčele, pčelarska praksa i Varrooza – njmački modeli suzbijanja
Ovo izlaganje će pokazati da je od iznimne važnosti osposobiti pčelare kako bi imali
zdrave pčele i dobre prinose iako postoji Varroa. Ova dva modela: „Celle-rotacioni sustav
pčelarenja” i “Moderno pčelarenje iz Hohenheima” pogodni su kako za profesionalce, tako
i za hobiste. Bazirana na znanstvenim istraživanjima i procjenama, ova dva modela su
isprobana za slučajeve koji se mogu optimizirati u svrhu pomoći pčelarima koji su voljni
zadržati pčele na uspješnom nivou, umjesto da ostanu na nivou “držatelja pčela”.