Samo sjediš i gledaš kako one rade za tebe! Rečenica je koje se često sjetim kada mi na pčelinjaku nešto krene kako ne treba ili kako nisam želio. Njome mi je ujak, Josip Pezelj, pokušao dočarati suštinu pčelarenja nagovaravši me da se počnem njime baviti.

To se zbivalo u ljeto 1997. godine kad sam odlukom Invalidske komisije, proglašen "nesposoban za bilo kakav rad i prekvalifikaciju" i umirovljen, te kad sam počeo razmišljati što ću sa sobom. Imao sam 40 godina, mizernu mirovinu, dvoje male djece, nisam se osjećao nesposobnim za rad a imao sam i puno, puno slobodnog vremena.

Da me netko drugi nagovarao na pčelarenje sigurno mu ne bi uspjelo. Kako sam sa ujakom odrastao i kako je on dobro upoznat sa mojim fizičkim mogućnostima ni sam u početku nisam o tome razmišljao kao o ograničavajućem faktoru. Dijelom i stoga što o pčelama nisam znao gotovo ništa. I supruga me počela nagovarati da se okušam u pčelarstvu obećavši pomoć u onome što sam neću moći. Tako smo se zajedno nastavili raspitivati i skupljati informacije što treba za početak pčelarenja.

Mislim da su za donošenje odluke bile presudne tri činjenice. Prvo ujak je obećao posuditi košnicu, dati prvi roj, pomoći nam da savladamo osnovna znanja i posuditi vrcalicu. A ako nam krene pomoći sa još kojim rojem. Drugo, susjed prof. Miloš Petrović, je obećao da će, ako se mi odlučimo, i on krenuti ponovno u pčelarske vode. Njegov je otac imao po 80 tak košnica a i sam je prije držao pčele. Treće, sam sebi sam rekao kad mogu drugi mogu i ja razlikujemo se samo po tome što ja manje vidim a to ču pokušati nadoknaditi na neki način.

Pripreme su započele kasne jeseni iste godine, u obiteljskom voćnjaku uz kuću, izradom podloge na koju ću staviti 4 – 5 košnica, koliko smo odlučili da je dovoljno za naše potrebe. U veljači 1998. stigla je prva, ujakova, košnica i time sam postao pčelar. Do jeseni sam, uz njegovu pomoć, imao 5 košnica pčela. Sljedeće proljeće sam kupio rojeve, mijenjao rasplodne kuniće za rojeve i skidao vlastite. Prešao sam "magičnu brojku" od 10 zajednica. Potpuno sam poludio za pčelama i širim pčelinjak svake godine tako da je 2002. godine dosegao do praga za ostvarivanje prava na poticaj.

Najviše me veseli što su se u to uključili svi ukućani. Svako u okviru svojih mogućnosti. Roditelji su "motritelji" rojeva a uz to otac i "ovlašteni bukač", koji svojom metalnom napravom uzbunjuje ukućane kada se diže roj i ujedno ga sprječava da ne ode daleko. Djevojke pomažu pri radu u radionici. Savladale su: bušenje okvira, njihovo slaganje, uvlačenje žice, utapanje, otklapanje, punjenje staklenki, izradu suvenira a glavne su pri prodaji na „štandu“ Supruga je glavna pri radu sa pčelama.

Pitate se pa što ja onda radim. Ja sam voditelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i brinem da sve funkcionira kako treba. Vjerujem da sam puno naučio u ovih deset godina ali još nisam naučio kako da ja sjedim i gledam dok one rade. Do sada sam se uglavnom naradio, ne žalim se, i kad su one radile i dok su mirovale a  koliko sam i gledao malo sam vidio.

Đuro Priljeva