Hranidbene potrebe pčela

Prof.dr.sc.Karl Crailsheim
Karl-Franzens-Univerzität-Graz, A-8010 Graz/Austria

Kao i mnogi drugi društveni kukci i pčele imaju poseban način prehrane. To ima veze s socijalnim načinom života, njihovom podjelom rada te s činjenicom da mogu budne, pokretne i s velikim brojem jedinki preživjeti hladna razdoblja. Ličinke povećavaju svoju težinu oko dvjesto puta unutar nekoliko dana. To je moguće zahvaljujući visokoj temperaturi koju generiraju pčele koje brinu za leglo i velikoj kvaliteti koncentrirane hrane (mliječi) koju osiguravaju pčele hraniteljice. Poput mlijeka kod sisavaca,  mliječ sadržava sve što je nužno za brzi rast. Mliječ proizvode posebne žlijezde u glavama pčela hraniteljica koje su stare između tri i četrnaest dana. Ovisno o dobi ličinke, ta se mliječ miješa s medom i nešto peluda, prije nego što se daje ličinkama.Tijekom prvog dana nakon što se pčele izvale, hraniteljice  hrane mlade pčele medom, a kako postaju starije, hrane ih peludom koji spremaju starije pčele u stanice saća smještenim uglavnom u blizini legla. Mlade pčele ostaju u tome području zbog prisustva hraniteljica, peluda i visoke temperature koja ubrzava njihovo sazrijevanje, dok i same ne postanu hraniteljice. Od prvog dana života, njihov se probavni trakt razvija i u njemu se proizvode enzimi u sve većoj koncentraciji, koja pčelama omogućuje da probave velike količine peluda koji konzumiraju kao hraniteljice. One mogu pojesti i probaviti oko 10% svoje tjelesne težine peluda na dan. Pomoću bjelančevina, lipida i vitamina iz peluda i šećera koji dobivaju iz meda, izgrađuju vlastito tijelo i – što je veoma važno – proizvode mliječ, kojom hrane ličinke i sve ostale jedinke u zajednici, uključujući trutove i matice. Naročito matice, koje liježu jaja u količini vlastite težine na dan, trebaju tu vrstu hrane. Primjerice, kada bi matica morala pojesti nužnu količinu peluda, ona ga ne bi  mogla preraditi. Mlađe i starije pčele ovise o tome izvoru bjelančevina zbog lakše probavljivosti i zato jer nemaju dovoljno enzima da bi probavile primarni izvor bjelančevina u zajednici – pelud. Prema tome, svaka jedinka u zajednici ovisi o mliječi hraniteljica,jedanput kao ličinke, onda kao mlade i na kraju kao stare pčele.
Tijekom reduciranog ili nepostojećeg unosa peluda, koristi se samo pohranjen pelud i uskoro neće biti dovoljno bjelančevina u zajednici da bi se hranilo leglo. U takvim okolnostima, hraniteljice ponekad počnu jesti neke od ličinki kako bi mogle prehraniti preostale ličinke i tako pomažu zajednici da preživi.
Nakon što su bile hraniteljice, one dobivaju i druge uloge: postaju hraniteljice, voštarice, stražarice, te konzumiraju sve više i više meda i nektara. Posebno pčele koje proizvode vosak, trebaju šećer kao sirovinu za sintetiziranje voska.
Pčele u posljednjoj fazi svojeg života postaju pčele radilice. One i dalje dobivaju mliječ, ali konzumiraju goleme količine šećera. Trebaju ga zbog vrlo učinkovitog načina skupljanja hrane, ne samo za trenutne potrebe nego također za pohranu meda i peluda za zimu (med je potreban da bi imale dovoljno goriva za proizvodnju topline u zimskom klupku, a pelud uglavnom za uzgoj prvog legla koje ponekad podižu čak i zimi, ali definitivno za leglo koje se uzgaja u proljeće. Ne skupljaju se samo med i pelud, skuplja se smola za propolis i ponekad enormne količine vode koje se moraju unijeti u košnicu. U našem klimatskom području voda je potrebna u proljeće kada počinje uzgoj legla, dok u vrućim klimatskim područjima i po nekoliko litara vode može biti spremljeno u saće da pčelama omogući hlađenje isparavanjem.Trutovi se uzgajaju jedino u razdobljima dobrog unosa hrane, u našem području u proljeće i ljeto, osim ako zajednica ostane bez matice kasnije tijekom godine. Uzgoj ličinki trutova i prihvaćanje odraslih trutova u zajednicu ovisi o unosu hrane. Ako odraslim trutovima  radilice ne daju hranu u zajednici  oni će uginuti jer nisu u stanju sami naći hranu izvan košnice.
Poseban je i dobro razvijen način prikupljanja hrane u okolišu. Pčele nastoje prikupiti većinu hrane što je moguće bliže košnici. Ali, one prikupljaju i hranu s izvora na većim udaljenostima, ako je to isplativije nego s bližih. Najveće udaljenosti na koje je zabilježeno da lete za nektarom bile su oko 13 kilometara, za peludom oko 6 kilometara, ali te udaljenosti zaista rijetko kada prelaze. Uz to imaju različite načine kako da  što više jedinki stigne do bogatih izvora hrane što je brže moguće. Karl von Frisch dobio je Nobelovu nagradu za dešifriranje plesa pčela, kojim obavještavaju ostale članove zajednice o  izvorima hrane. Ova ‘utrka’ za dobrim izvorima nije samo natjecanje među zajednicama nego i među različitim vrstama.  Sposobnost za detektiranje i učinkovito iskorištavanje novih izvora s brojnim pašama je  velika  prednost društvenih kukaca u usporedbi sa samostalnim pčelama ili bumbarima.