Mr. sc. Dražen Lušić, dipl. san. ing.
Katedra za tehnologiju i kontrolu namirnica, Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet

Različiti izvori prikazuju određene razlike u prikazu godišnje proizvodnje meda u Republici Hrvatskoj. Ona se kreće u rasponu između dvije i pol i četiri tisuće tona, dok po nekim neslužbenim informacijama, ta se brojka penje i preko 5000 tona. To čini manje od 0,2% svjetske proizvodnje i manje od 1% europske proizvodnje. Hrvatska se neizbježno otvara europskom i svjetskom tržištu, a ukazuju na to da se navedene količine domaća proizvodnja meda vrlo teško može nositi s jakom konkurencijom na europskom i svjetskom tržištu, kako količinom tako i cijenom. Okretanje vlastitim resursima postaje nužnost, jer pristup Europskoj uniji znači i neizbježno prihvaćanje “pravila igre” koja u njoj vladaju. Stoga je, u cilju sagledavanja onoga sto nas čeka, vrlo važno istaknuti neke momente, važne za utvrđivanje porijekla i kvalitete našeg med, o kojima će se u bliskoj budućnosti morati ozbiljno voditi računa.

Što je med?
Med jest sladak, gust, viskozni, tekući ili kristaliziran proizvod što ga medonosne pčele proizvode od nektara cvjetova medonosnih biljaka ili od medne rose, koje pčele skupljaju, dodaju mu vlastite specifi  čne tvari i odlažu u stanice saća da sazrije. Ova definicija meda se nalazi u “Pravilniku o kakvoći meda i drugih pčelinjih proizvoda” (Narodne novine 20/2000), a takva stoji i u legislativi zemalja Europske unije, Europskoj direktivi o medu, te Codex Alimentariusu. Ovom defi  nicijom određeno je dvostruko porijeklo meda kao namirnice, biljno i životinjsko. Med je zapravo proizvod isključivo medonosnih pčela i smjesa je, u najvećem dijelu, različitih šećera, no sadrži i druge spojeve poput bjelančevina, aminokiselina, enzima, organskih kiselina, peludi, mineralnih tvari. Porijeklo mora biti od cvjetnog nektara ili medne rose, a nikako iz drugih šećernih proizvoda. Propisima je nadalje definirano da se u med ne smiju dodavati šećer (saharoza) ni drugi proizvodi koji su konzistencijom i sastavom slični medu.

Med kroz povijest
Čovjek se od pamtivijeka susretao s pčelama, a proizvodi od pčela, stari su pratioci ljudske civilizacije. Med je, štoviše, kao osnovni pčelinji proizvod, jedna od najstarijih namirnica poznatih ljudima i to se proučavajući arheološke nalaze može prilično dobro pratiti kroz povijest. Još od pretpovijesnog razdoblja čovjek je tražio pčele i pokušavao se domoći njihovih proizvoda. Crteži na zidovima spilje u okolici Valencije, koji datiraju otprilike 7000 godina pr.n.e. prikazuju prethistorijske lovce kako se pomoću travnatih ljestava pokušavaju domoći meda iz duplje drveta. Egipatska kultura razvila je još prije 2400 godina pr.n.e.raznovrsnu uporabu pčelinjih proizvoda kako za sakralne (balzamiranje) tako i za svjetovne potrebe što je vidljivo iz starih hijeroglifskih zapisa gdje se med naziva “suzama boga Ra”. Faraon Seti I propisao istovrijednost stotine vrčeva meda s jednim volom odnosno magarcem, čime je med dobio ulogu sredstva plaćanja čime se moglo vršiti i plaćanje poreza. Nadalje, biblijski Stari zavjet opisuje obećanu zemlju kao “zemlju gdje teče med i mlijeko”. Antičko razdoblje pak donosi nove percepcije uporabe meda gdje se osim prehrambenog i kozmetičkog značaja medu pripisuju i afrodizijačka svojstva što je svakako dodatno doprinijelo ukupnom značaju pčelarstva, kako kroz filozofske i teorijske rasprave (Aristotel) tako do poimanja uzgoja pčela kao dio općeg obrazovanja i kulture (Plinije, Vergilije, Ovid). Tijekom srednjeg vijeka, germanski i slavenski narodi medu su pripisivali veliki značaj. Smatrali su da je on hrana bogova kojom oni osiguravaju snagu, mudrost i besmrtnost. Bavili su se sakupljanjem meda u prirodi, a bile su propisane i stroge kazne za počinitelje uništavanja košnica. Značajan doprinos razvoju pčelarske proizvodnje dao je i Karlo Veliki obzirom na uvođenje obaveznih nameta u medu, kako feudalnim gospodarima tako i Crkvi. Tijekom stoljeća med je u Europi bio glavno sladilo sve do 17. stoljeća, a potpuno je istisnut, konačnim porazom Napoleona Bonaparte i engleskog favoriziranja jeftinog šećera od šećerne trske.

Med kao lijek
Osim široke prehrambene uloge, medu se, kroz povijest, pripisuju i mnoga ljekovita svojstva. Činjenica je da se med preko 3000 godina koristi u terapeutske svrhe, u liječenju različitih bolesti, no tek nedavno su, na kemijskoj razini, objašnjena određena antiseptička i antibakterijska svojstva meda. Antibakterijska svojstva meda ostvaruju se prije svega kao rezultat niskog aktiviteta vode (aw), koji tako uzrokuje osmozu, peroksidni učinak i povišenu kiselost, odnosno niski pH meda, pri čemu ne treba isključiti ni učinak polifenolnih tvari prisutnih u medu. Iako se medu pripisuju mnogi zdravstveni učinci, još se rade ispitivanja kojima bi se to u konačnici i potvrdilo. Sam med nije uniformni proizvod, nejednolik je, no prilično stabilan. Većina provedenih istraživanja nije zalazilo u detaljan sastav proučavanog meda. Nadalje, farmakološki učinak pripisuje se i biljnim vrstama od kojih potječe, no za konačni sud o tome još uvijek nedostaje čvrsta medicinska potvrda. Med je u osnovi zasićena otopina dvaju jednostavnih šećera, glukoze i fruktoze. Ta mješavina ima vrlo niski aktivitet vode, obzirom da je većina molekula vode “zauzeta” s šećerima. Time je osigurano da je vrlo malo slobodne vode dostupno mikroorganizmima što osigurava vrlo nepovoljne uvjete za njihov rast i razvoj.

Med kao hrana
Činjenica je da je med hrana koja je dominantno sastavljena od različitih šećera. Oni sačinjavaju 95 do 99% suhe tvari meda i većinom su to jednostavni šećeri, fruktoza i glukoza (85-95% ukupnih šećera), te nekoliko drugih monosaharida. Većinom, nešto je više fruktoze u odnosu na glukozu. Mala količina viših šećera je također prisutna i to su, uglavnom, disaharidi (saharoza, maltoza, izomaltoza), te nekoliko trisaharida i oligosaharida. Prevladavanje jednostavnih šećera u medu uvelike je odgovorno za većinu fi zičkih  i nutritivnih svojstava meda. Drugi glavni sastojak meda je voda i ona se kreće, u prosjeku, od 15 do, zakonski, maksimalno dozvoljenih 20%. Uzimajući u obzir navedeno, iz jednostavne računice o energetskoj vrijednosti meda, vrlo je očito da je njegova energetska vrijednost
barem 15 do 20% manja (uzimajći u obzir i sadržaj vode) u odnosu na istu količinu običnog, kristalnog šećera (med - 320 cal/100 g, saharoza - 400 cal/100 g). Činjenica jeste da je med visokoenergetska hrana, no na dijetetskoj razini, u odnosu na saharozu (kristalni šećer), to ipak predstavlja malu uštedu energije. Istovremeno, šećeri u medu su brzi izvor energije, dostupni su bez opterećenja organizma. Ova nutritivna svojstva meda, proizlaze iz lakše apsorpcije i metaboliziranja jednostavnih šećera u organizmu, gdje glukoza ulazi direktno u krvotok, dok fruktoza to čini polakše i postaje tzv. energetska rezerva koja se u jetri lako transformira u glukozu. Ovo upravo govori u prilog uporabi meda, obzirom da je lakša probavljivost meda, te lakša iskoristljivost njegovih komponenti i dostupnost energije, upravo ono što je potrebno kod prehrane sportaša prije napora, osobama starije dobi, a pogotovo djeci predškolske i školske dobi. Tu bi trebalo još istaknuti i da su određene vrste meda, poput tzv. medljikovaca ili “šumskih” medova vrlo bogate i mineralnim tvarima, što dodatno govori u prilog uporabi meda u prehrani djece.

Porijeklo meda
Sastav i svojstva meda
Kada se govori o porijeklu meda, prije svega se misli na njegovo botaničko porijeklo, tj. na porijeklo nektara (ili medne rose) kojeg pčele svojom aktivnošću prerade u med. Nektar je, šećerna otopina koja potiče od biljnih sokova viših biljaka, iz cvijeta (floralni) ili pak kao sekret posebnih biljnih organa za lučenje nektara, nektarie (Nectaries). On se luči s ciljem privlačenja životinja uglavnom radi oprašivanja prilikom pristupa nektaru. Smatra se da je danas preko 50 tisuća biljnih vrsta izuzetno ovisno o aktivnosti pčela kao oprašivača, čime, zapravo uloga pčelarstva u prirodi postaje neizrecivo važna. Osim toga, u nekim zemljama, ratari i voćari stimuliraju pčelare na postavljanje pčelinjih zajednica u blizini njihovih kultura, nasada ili voćnjaka. Drugi izvor meda, mednu rosu, luče parazitski insekti koji sišu biljne sokove, iskorištavaju njihovu dušičnu komponentu za vlastite metaboličke procese, a ekskret – mednu rosu, vodenu otopinu bogatu šećerima, izbacuju iz organizma. Ona pada po biljkama i tlu, a pčele je skupljaju i prerađuju u med. Nakon što pčela unese nektar ili mednu rosu putem 26 vlastitog usnog aparata, otopina se apsorbira u mednom želucu pčele tzv. borsa melaria, gdje dodaje vlastite enzime i sokove. Takva otopina prebacuje se unutar košnice, gdje pčele vrše isparavanje viška vlage te ga deponiraju u saće da sazri prije vlastite uporabe.
Prosječni sastav meda prikazan je  tablicom br.1 gdje je vidljivo da su u medu najviše zastupljeni šećeri i to fruktoza i glukoza dok su ostali šećeri značajno manje zastupljeni. Naziv ostale tvari uključuje najvećim dijelom neke organske kiseline, mineralne tvari, proteine i slobodne aminokiseline, enzime, nešto vitamina, hidroksimetilfurfurol (HMF), pigmente i tvari arome – kiseline, alkohole, ketone, aldehide. Određena fizikalna svojstva, također su nezaobilazni čimbenik praćenja kvalitete meda - indeks refrakcije, gustoća, viskoznost, higroskopnost, specifi  čnitoplinski kapacitet i toplinska provodljivost, električna provodljivost (provodnost), boja, kristalizacija meda.
Obzirom da je tema ovog teksta zapravo kvaliteta meda, elementi zdravstvene ispravnosti odnosno sigurnosti meda na hrvatskom tržištu nisu pobliže razmatrani. No pri tome ne treba umanjiti njihovu izuzetnu važnost jer se podrazumijeva da med na tržište smije doći isključivo zdravstveno ispravan. Sustavi odgovarajućih instrumenata kontrole i samokontrole, sve više se implementiraju u proizvodnji hrane, pri čemu će se isti, svakako morati sve više primjenjivati i u hrvatskoj proizvodnji meda.

Proizvodnja meda u Republici Hrvatskoj
Već je spomenuto da se u Republici Hrvatskoj procjenjuje da se proizvodnja meda kreće u prosjeku u rasponu između tri i četiri tisuće tona. Zanimljivo je primijetiti da se službene procjene Državnog zavoda za statistiku (DZS RH) i Hrvatske gospodarske komore kreću oko 2500 tona godišnje i njihove vrijednosti po godinama u razdoblju od 2002. – 2006.prikazane su slijedećim grafikonom:

Razlika do procijenjene razine proizvodnje zasigurno dobrim dijelom leži u činjenici da se službeni podaci zasnivaju na količinama meda koje su prikazane kroz prodaju u sustavu poreza na dodanu vrijednost (PDV). Za vjerovati je da se npr. prodajom na kućnom pragu, te drugim oblicima trgovanja medom (koje uključuje i sivu ekonomiju) komercijaliziraju značajne količine meda koje se ne vide u državnim statistikama. U prilog tome govore i
podaci broju registriranih proizvodnih košnica prikazani na slijedećem dijagramu (Hrvatska gospodarska komora, DZS RH), gdje je vidljivo da je u 2006 godini bilo prijavljeno oko 162 000 košnica.

Jednostavnom matematikom množenja broja prijavljenih košnica sa nekom prosječnom brojkom od, otprilike 20-tak kilograma meda po košnici dobiva se brojka koja već značajno premašuje službene statističke podatke. Uzimajući u obzir i vrlo izglednu mogućnost o određenim količinama meda iz uvoza (što također potkrijepljuju podaci objavljeni od strane Hrvatske gospodarske komore) vidi se da se količine meda na hrvatskom tržištu penju još i više.

Pravna regulativa Republike Hrvatske
Poimanje kvalitete meda i ograničenja
Tradicionalno, analizom cvjetnog praha (peludi) prisutnog u medu procjenjuje se botaničko porijekla meda. Sama metoda zasniva se na kvalitativnom i kvantitativnom mikroskopskom određivanju vrsta peludi, te ostalih mikroskopskih čimbenika važnih za navedenu procjenu.
Treba naglasiti da u Hrvatskoj, “Pravilnik o kakvoći meda i drugih pčelinjih proizvoda” (NN 20/2000), propisuje određivanje botaničkog porijekla meda isključivo i jedino na bazi peludne analize meda, gdje su za 7 monoflornih vrsta meda  propisane minimalne vrijednosti udjela peludnih zrnaca u netopljivom sedimentu. Ostali parametri propisani Pravilnikom se, nažalost, ne uzimaju u obzir kada se razmatra botaničko porijeklo meda, možda najprihvaćeniji parametar kvalitete meda. Treba samo kratko reći da je ovim propisom definirano samo sedam monoflornih vrsta meda (pitomi kesten, lucerna, ružmarin, lipa, kadulja, bagrem i lavanda), dok se u zemljama EU, primjerice Italiji, definira preko dvadeset monoflornih vrsta meda. Većina njih zasigurno su prisutne i proizvode se i na našem teritoriju (npr. uljana repica, suncokret i sl.) no nisu predviđeni pravilnikom odnosno na proizvođečkim deklaracijama percipiraju se uglavnom kao cvijetni med. Postoje i problemi, koji postavljaju ograničenja peludne analize. Različite vrste biljaka mogu proizvoditi različite količine peludi, tj. neke proizvode mnogo manje peludi u odnosu na količinu nektara. Neki medovi pak potječu od biljaka kod kojih je količina peludi općenito vrlo mala i dosta varira. Kod nekih pak, količina cvjetnog praha može varirati od godine do godine. Nadalje, prinos nektara može se razlikovati između muških i ženskih cvjetova, većina peludnih zrnaca može potjecati od biljaka koje ne mogu biti izvori nektara, a što se najčešće, u Hrvatskoj i ne uzima u obzir kod procijene porijekla meda s nekog područja. Pelud može biti filtriran i unutar pčelinjeg mednog želuca, a ovisno o vlastitim potrebama pčele mogu sa cvijeta uzimati samo pelud bez nektara. Još jedno ograničenje ove metode kao potvrde izvornosti meda jeste i to što pelud može biti naknadno dodan medu, a med može biti filtriran i prije punjenja i pakiranja.
Obzirom na navedeno, peludni analitičari (melisopalinolozi) moraju biti, zaista, vrlo iskusni i vješti u tom poslu, gdje se određivanje vrsta peludi i kao i njihove zastupljenosti u medu mora temeljiti na njihovom znanju i iskustvu u mikroskopskom prepoznavanju morfoloških oblika peludi, poznavanju medonosnog i drugog bilja ali i same problematike proizvodnje meda. Kako to daje dozu subjektivnosti analitičkom postupku, oni se moraju periodično podvrgavati testiranjima da bi se utvrdila njihova kompetentnost za daljnje obavljanje peludnih analiza. Nažalost ovakvi sustavi provjere i kontrole tek su u povojima u Republici Hrvatskoj.
Izraz “monoflorni med” služi za opis medova koji potječu uglavnom od jedne biljne vrste kao što postoje i medovi koji su mješavina meda različitih vrsta i nazivaju se “poliflorni”. No, činjenica je da med nikad nema porijeklo samo iz jednog botaničkog izvora.
Pčele same “odlučuju” koju će pašu izabrati i svaki pokušaj da ih se “nagovori” na suprotnomože ispasti vrlo bolan.
Općenito, da bi se neki med smatrao monofl ornim treba sadržavati najmanje 45 % peludnih zrnaca iste biljne vrste u netopljivom sedimentu uzorka. Taj postotak svakako ne vrijedi za nektare s manjim ili većim postotkom peludnih zrnaca u odnosu na prosjek, kao ni kod medova koji ne potječu od nektara već od tzv. šumske rose gdje se kao pokazatelj porijekla meda smatra prisutnost spora i hifa gljivica i zelenih algi. Primjerice, monofl orni med kestena zahtijeva prisustvo najmanje 85% peludi da bi se mogao deklarirati kao med kestena, dok taj postotak za med bagrema ili kadulje iznosi najmanje 20%.
Peludna analiza primjenjiva je i u kontekstu određivanja zemljopisnog porijekla meda. Razlike u obliku peludnih zrnaca između medova iz različitih zemljopisnih i klimatskih područja odgovaraju različitosti biljnih vrsta koje rastu u njima i od kojih medovi potječu. Nažalost, što su geografske zone proizvodnje meda bliže, razlike u obliku peludi sve su manje.
Praksa drugih zemalja poput Italije i Austrije, pokazala je da se puno bolji rezultati ispitivanja porijekla meda postižu kada se rezultati peludne analize usporede s rezultatima senzorskog (organoleptičkog) ocjenjivanja meda, te analize fi zikalno-kemijskih svojstava. Senzorsko ocjenjivanje meda koje se zasniva na prepoznavanju točno određenih karakterističnih svojstava izgleda, mirisa, okusa i taktilnih svojstava za pojedine vrste meda (tzv. monoflorna podudarnost), se također povjerava iskusnim, posebno educiranim i konstantno provjeravanim ocjenjivačima. To svakako mora biti provedeno na način da se postigne maksimalna objektivnost i ponovljivost rezultata ispitivanja.
Iako je u inozemstvu, a napose u zemljama Europske unije, mnogo rađeno na tome, u Hrvatskoj nažalost, još nisu službeno ustanovljeni standardni senzorski profili domaćih monoflornih vrsta meda što bi značajno moglo doprinijeti boljoj karakterizaciji botaničkog porijekla hrvatskog meda.
Vezano za senzorska svojstva meda, predmetnim “Pravilnikom o kakvoći meda i drugih pčelinjih proizvoda”, navedena je samo obaveza da “Med koji se stavlja na tržište mora udovoljavati i da je svojstvenog okusa i mirisa bez stranih primjesa”, ostavljajući tako vrlo široke mogućnosti tumačenja istog. Zgodno je za istaknuti da je ovaj pravilnik donesen na osnovi Zakona o stočarstvu, dok se Direktiva Europske Unije vezana za kvalitetu meda, zasniva na Europskom Zakonu o hrani. Kako Hrvatska ima vlastiti Zakon o hrani, ne bi trebalo smetnuti sa uma da će se i ovaj segment poljoprivredne regulative, također morati usuglašavati sa regulativom EU u procesu pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji. U području proizvodnje, prerade i puštanja u promet monofl  ornih vrsta meda, analiza njihovih senzorskih svojstava ima značajnu ulogu, bilo da doprinosi defi  niranju  ukupnih svojstava meda ili se koristi za verifi  kaciju odnosno potvrđivanje deklariranog porijekla meda.
Za neke vrste meda poput meda od lipe (Tillia sp.), istraživanja su pokazala da fi zikalno-kemijske analize ne podastiru dovoljno karakterističnih vrijednosti, a analiza cvjetnog praha je vrlo rijetko reprezentativna zbog izuzetno slabe produkcije cvjetnog praha. Kod takvih vrsta meda potrebno je sagledati sve parametre kakvoće, ali najviše pažnje trebalo bi ipak posvetiti senzorskoj analizi. Različite vrste meda pokazuju različite vrijednosti za pojedina fizikalno-kemijska svojstva. Neka od njih su toliko izražena kod pojedinih vrsta meda, da se u praksi mogu koristiti i koriste se za razlikovanje od drugih vrsta. Električna vodljivost meda je dobar primjer za to. Ona jako ovisi o količini mineralnih tvari prisutnih u medu, određuje se relativno jednostavno (konduktometrijski) i posebno je prikladna za razlučivanje, primjerice, meda kestena odnosno medljikovaca ili šumskih medova. Obzirom da ti medovi imaju povećanu količinu mineralnih tvari, stoga su i vrijednosti za elektroprovodljivost vrlo visoke u odnosu na druge nektarne (cvjetne) vrste meda, te općenito u odnosu na medove svjetlije boje. Postoji cijeli niz specifi  čnosti kod različitih vrsta (npr. specifična optička rotacija) meda koje se mogu koristiti u “dijagnostici” porijekla meda. Oni se u domaćoj praksi ne primjenjuju iz razloga što to nije predviđeno “Pravilnikom o kvaliteti meda i drugih pčelinjih proizvoda”, a što bi svakako trebalo mijenjati prilikom donošenja novog pravilnika. Nadalje, koliko se nektara jedne ili neke druge botaničke vrste nalazi u medu ne mora biti najznačajnija informacija. Ono što je zbilja važno jest da neki monofl  orni med odgovara onome što se od njega očekuje, tj. da med lipe izgleda, miriše i ima okus meda lipe, a da med bagrema izgleda, miriše i ima okus meda od bagrema. Drugim riječima, čak i ako neki med sadrži određenu količinu nektara druge vrste koja ne mijenja značajno njegovu senzorsku i kemijsku sliku, to je mnogo manje važno nego “kontaminacija” malom količinom nekog “snažnijeg” nektara sposobnog da izmijeni njegova svojstva. Samo sveobuhvatni pristup, koja uzima u obzir više različitih analitičkih aspekata može voditi ka prihvatljivoj konačnoj ocjeni obzirom da jedan pojedinačni parametar nije dovoljan za točnu dijagnozu. Praksa je pokazala da sama peludna analiza ima značajna interpretacijska ograničenja. Često se sama zastupljenost dominantne peludi (više od 45%, kako propisuje pravilnik) smatra “ključem” monoflornosti, no inozemna su istraživanja

pokazala da mikroskopske analize meda nisu uvijek dovoljne za nepobitno utvrđivanje botaničkog porijekla meda, te da je isto tako vrlo značajno poznavanje “peludnog obrasca” meda prije donošenja konačne ocjene. Pod “peludnim obrascem” podrazumijevaju se različite mogućnosti pojave peludi drugih vrsta u nekom monoflornom medu s obzirom na podudarnost u vremenu medenja i staništu. Lijepi primjer za to je istovremena prisutnost peluda različitog mediteranskog bilja u vrlo cijenjenom medu kadulje, bilja koje cvate (i producira pelud) istovremeno sa medenjem same kadulje. Njihova zastupljenost u sedimentu svakako ukazuje na “originalnost” ovog meda, dok bi eventualna značajna prisutnost peludnih zrnaca nekih drugih biljnih vrsta, nekarakterističnih za predmetno podneblje i vrijeme medenja trebala ukazivati na moguću nesukladnost sa navedenim porijeklom. Određivanje fizikalno-kemijskih parametara karakterističnih za pojedine vrste meda se pokazalo u Europi i svijetu kao snažno “oruđe” u cilju određivanja porijekla meda. Senzorsko ocjenjivanje provedeno od strane obučenih i stručnih senzorskih ocjenjivača može omogućiti prilično točnu procjenu. Pouzdana ocjena o deklariranim vrstama meda, može se dobiti samo kvalitetnom integriranom provedbom senzorskog ocjenjivanja, mikroskopske i kemijske analize, te kompleksnom i korektnom interpretacijom od strane analitičara koji
mora dobro poznavati vrstu proizvoda koji ocjenjuje. Ne treba smetnuti s uma da onaj tko u konačnici presuđuje - potrošač, procjenjuje upravo senzorska svojstva meda, proizvoda u kojeg ulaže svoj novac. On na kraju, stavlja točku na i jer svoj izbor zasniva na traženim svojstvima meda kao i onim informacijama o proizvodu koje mu proizvođač može ponuditi. To znači da bi potrošač trebao znati što je kvalitetan proizvod, a da bi to bio u stanju potrebno ga je educirati.
Polemika sa Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi RH polovinom 2007. godine,vezano za prihvatljivost meda kao hrane za djecu predškolske dobi u vrtićima, dobar je primjer kako se zajedničkim djelovanjem strukovnih organizacija, priznatih stručnjaka i upravnih struktura može podići svjesnost o kvaliteti i upotrebljivosti meda na svim razinama.