
SVETLO U NOĆI
Dejan Kreculj
U narodnoj priči, dva prijatelja prepirala su se šta je belje. Jedan je tvrdio da je to mleko, a drugi se nije izjašnjavao. U toku noći, prijatelj koji je tvrdio da je mleko najbelje, dok je ustajao iz kreveta, upao je u korito puno mleka. Onaj drugi, koji se nije izjašnjavao, reče mu: "Moram da ti kažem da je dan ipak belji od mleka!" Svakako da i pčelice dele ovo mišljenje; predivan, sunačan, tih dan mami ih u plavetnilo neba i slasnu pašu. Ali, neumorni duh strastvenog radnika izmami ih i u nevreme, najčešće sa fatalnim ishodom, kada veštačku svetlost pogrešno shvate zamenjujući je za Sunčevu; to su veštački izvori svetlosti pod kojima one beživotno dočekaju svitanje narednog dana.
"Pocetkom nedelje pravili smo "teferić" blizu jedne od mojih košnica. Koristili smo tri tipa svetiljki: kerozinsku lampu, "Coleman"-ovu svetiljku i električnu fluorescentnu sijalicu. Polovinom večeri uočili smo da je fluorescentno svetlo privlacilo pcele pa smo pomerili ove svetiljke iz grupe. Zašto su se pčele sakupljale jedino oko ove vrste svetla? Da li zato što je ono hladno, a druga su topla ili je razlog u talasnoj dužini svetla?", žalio se i pitao nedavno Charles Henry iz Little Rock-a, na forumu "Informed Discussion of Beekeeping Issues and Bee Biology".
"Po učenju Von Frisch-a pčele su slepe za crvenu boju, ali osetljive prema ostalim koje i mi vidimo, pa i za ultraljubičastu.", kaže na to Bill Morong. "Spektar svetla lampi sa užarenim ugljeničnim vlaknom, bilo da je električnim ili toplotnim putem aktivirano, je centiran u oblasti crvene boje, podjednako se prostirući u oblasti infracrvenog koji niti mi, niti pcele ne možemo da vidimo. Fluorescentne svetiljke stvaraju u unutrašnjosti svetlost koju je moguće videti, ali ultraljubičasta svetlost, više od ostalih, pretvara se u svetlost vidljivu i nama i pčelama, pomoću fosforne obloge (kroz staklo se vidi kao beli prah) na unutrašnjoj površini staklenog omotača, obično u obliku cevi. Kod nekih svetiljki to je izbegnuto konverzijom koja se dogadja na dodirnoj površini izmedju fosfora i stakla. Ona je nevidljiva za nas, ali pčele to vide. Prema tome, to je verovatno ono što većina fluorescentnih svetiljki odaje pčelama kao za njih vidljivu svetlost."
Koliko se svestrano prilazi arhitektonskom rešavanju prostora i konstruisanju, uvažavajuci sve potencijalne probleme investitira i budućih korisnika, vidi se iz radova Van Praagh-a. Sitnica koja to zapravo nije, je ogroman broj insekata koji se za kratko vreme tokom noći uvuku u rasvetna tela u kojima ostanu zarobljena, što ima za posledicu njihovo brzo prljanje.
Sedamdesetih i osamdesetih godina u Holandiji je osvetljavanje stepeništa vršeno klasičnim fluorescentnim cevima, ali se činilo da one zbunjuju pčele koje su lepršale oko njih, jer su bile sposobne da vide ono što mi nismo. Problem je rešen zaista neobično. Upotrebljene su po tri sijalice u jednom rasvetnom telu, ali su bile povezane na različite faze. Zahvaljujući tome ukupan efekat treperenja koji su pčele videle poništavao se i rasvetno telo nije im bilo zanimljivo.
Ali, vratimo se dilemi s početka priče. Pomenuta fluorescentna rasvetna tela bila su prenosiva i nisu se napajala iz gradske mreže. Samim tim bio im je potreban pretvarač napona, sa napona baterije na visoki napon potreban za rad fluo-cevi. Ovi pretvarači, kako je uobičajeno u Sjedinjenim Državama, rade na frekvenciji od 40 kHz, a poznato je da pčele mogu da čuju i prave razliku izmedju zvuka niske (20 Hz), srednje (100 Hz) i visokih (320 Hz) frekvencija. Znači, ovi izvori su, osim svetla, izvori i značajnog električnog polja i zvuka.
Eksperimenti koje je William Morong izvršio to potvrdjuju. On je signal ove frekvencije snimio i potom ga u reprodukovao. Rezultat je bilo intenzivno napadanje pčela na kasetofon jer je odatle dolazio zvuk, a osim toga u okolini zvučnika širilo se odgovarajuće magnetsko polje. Zato, preporučuje on, nije uputno u noćnim obilascima pcelinjaka koristiti baterijske lampe koje koriste male fluorescentne cevi sa ultrazvučnim pretvaračima, već obične sijalice.