POVRATAK NA POČETNU STRANICU

 

 

 


 

 

Urednik autorske stranice:

Zlatko Tomljanović


e-mail: tomljanovic@pcelinjak.com

PROIZVODNJA MEDA U SAĆU


Proizvodnja meda u saću se često opisuje kao proizvodnja veoma kvalitetnog i ukusnog meda. Imao sam priliku na jednoj pčelarskoj izložbi promatrati i slušati ljude koji su se odlučili na kupnju meda u saću. Poglavito se radilo o starijim ljudima (50-ak godina i više) koji se sjećaju trenutaka iz djetinjstva kada je njihov otac ili djeda pčelario s pletarama, a oni im kriomice uzimali slasne komade mednog saća. To je razumljivo ako se podsjetimo da je na njihovo odrastanje utjecala teška materijalna situacija nakon II svjetskog rata. Tada je komadić kruha predstavljao pravo bogatstvo, a o bombonima i čokoladi se moglo samo maštati. Generacije rođenih 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća sa sjetom pričaju o mednom saću kao jedinoj slastici u to vrijeme; mnogim ubodima koji su dobili kada su pokušali pčelama ukrasti komadić saća ili pak grdnim batinama od roditelja kada su pojeli više nego što su smjeli.
No, vremena se mijenjaju pa ćak i tvrdnja da se med u saću smatra najkvalitetnijim nema uvijek svoje uporište u znanstvenim osnovama. Pojavom komercijalno-industrijskog pčelarenja nazočnost zaraznih i nametničkih bolesti dobilo je na značenju, posebice sa stanovišta pravovremenog otkrivanja i liječenja bolesti. Uplašeni velikim gubicima, pčelari su se odlučivali na različite načine suzbijanja bolesti koje su često uključivali i nestručnu primjenu lijekova, posebice antibiotika i pesticida. Posljedice takvog pristupa su često štetne i po pčelinje zajednice, a i za ljude jer se pri tome ne vodi dovoljna briga o opasnosti od rezidua lijekova u medu ,vosku i drugim pčelinjim proizvodima namijenjenim za ljudsku prehranu.
Lijepo upakirano medno saće će nas zaista privući da ga kupimo, no da li pri tome kupujemo zdravstveno valjan proizvod ovisi o stručnoj obrazovanosti pčelara i razumljivo o njegovoj savjesti. Stoga je prisutnost nadležnih inspekcijskih službi veoma poželjna kako bi se uočili i ispravili nedostaci u određenim pčelinjim proizvodima. Struka (veterinarska, agronomska, prehrambeno-biotehnološka) se jasno odredila o uvjetima proizvodnje i parametrima kojima moraju udovoljavati pčelinji proizvodi namijenjeni ljudskoj prehrani pa svako odstupanje od toga uzrokuje lošu promidžbu pčelarstvu i stvaranje tzv. kolateralne štete pri čemu svi postajemo krivci iako se radi o pojedinačnom slučaju.

Svaka ozbiljna knjiga o pčelarstvu ima u svojim uvodnim dijelovima poglavlje o povijesnom razvoju pčelarstva kroz stoljeća pa sve do današnjih dana. Danas je nezamislivo napisati suvislu knjigu ,a da pri tome ne umetnemo neki od spiljskih crteža iz kamenog doba(Španjolska) gdje se jasno prikazuje pljačka meda iz duplja u stijeni. Logično da tadašnji pljačkaši meda nisu imali vrcaljku već su jeli medno saće. Premda se u starom Egiptu , Grčkoj i Rimu već pojavljuju naznake budućih pčelara ,a ne više pljačkaša meda teško je govoriti o organiziranoj proizvodnji meda u saću.
Privilegiju da ga povjesničari imenuju prvim pravim proizvođačem meda u saću opravdano pripada ukrajinskom pčelarskom zanesenjaku iz 18. i 19.st. Petru Prokopoviču (1775- 1850) koji je već 1806.g. pčelario s preko 10000 pčelinjih zajednica. To je bio period kada je proizvodnja meda u saću bila na vrhuncu . Međutim sve je "pokvario" Čeh František Hruška koji je 1865. g. izumio vrcaljku. Na izložbi u Brnu vrcaljka je bila prvi puta javno prikazana i od toga dana saće s medom nije više trebalo gnječiti nego se pomoću vrcaljke med izvrcao, a saće neoštećeno vratilo u košnicu. U tim nepovoljnim vremenima za medno saće njegovu proizvodnju će i dalje njegovati malen broj pčelara u svijetu. Krajem 19.st. SAD potresa velika kriza oko patvorenog meda zbog čega potrošači sumnjaju u kvalitetu vrcanog meda. Ugled pčelarstva je bio narušen, a napredni pčelari SAD-a (Miller, Demuth, Kruse i Killion) počinju proizvoditi med u saću u tzv. boksesima ili sekcijama. Pri tome se dogodio paradoks da je takav način proizvodnje meda bio skuplji, pa prema tome i cijene meda u saću gotovo za 100 % više. Potrošači su takav med uzimali češće nego vrcani ne samo zbog sumnje u čistoću nego i zato što im je med u saću bio ukusniji.
Nažalost , danas je proizvodnja meda u saću neopravdano zanemarena na račun vrcanog meda. Sredinom 70-tih godina 20.st. ta proizvodnja se počela sramežljivo povećavati no potražnja je još uvijek veća od ponude. To je i razlog zašto je cijena meda u saću izvrsna u usporedbi s vrcanim medom . Pčelari polagano ulaze u taj vid proizvodnje , a podatak o uporabi manje opreme, boljoj marketinškoj obradi, razvoju nove tehnologije u proizvodnji meda u saću predstavljaju veliki izazov za mlade pčelare početnike , ali i za iskusne dugogodišnje pčelare.



TEHNOLOGIJA PROIZVODNJE MEDA U SAĆU

Kod proizvodnje meda u saću moramo se pridržavati određenih pravila glede zemljopisnog smještaja košnica. Gusta šumovita područja su nepoželjna zbog mogućnosti skupljanja većih količina propolisa koji otežava rad u proizvodnji . Lokacije s kratkim medonosnim pašama koje se preklapaju ,posebice ako se boja meda razlikuje od svijetle do tamnije uzrokovati će medno saće s različitim nijansama boje meda što može biti nepoželjno pri prodaji. Dugotrajne ,često isprekidane paše ili područja s puno vlage su izrazito nepoželjne. Naprotiv, jake paše( bagrem, kadulja) s puno nektara su idealne za proizvodnju meda saća.
Pčelari u proizvodnji meda u saću koriste različite tehnološke varijacije. U pravilu tehnologija se svodi na proizvodnju meda u saću u tzv. sekcijama ili boksesima i na jednostavniji način proizvodnje rezanog mednog saća od mednih okvira iz proizvodnih zajednica. Razumljivo da pčelari ,koji se ne žele puno zamarati, opredjeljuju za ovaj posljednji način proizvodnje pri čemu od mednog okvira (potpuno poklopljenog s obje strane) izreže 10-15 komada mednog saća.
Malo složeniji, ali i komercijalno isplativiji oblik proizvodnje uključuje uporabu sekcija ili boksesa (malih okvirića unutar većih okvira) . Sekcije za proizvodnju mednog saća mogu biti različitog oblika ( kvadratični ili okrugli),a pri njihovoj izradi se mogu koristiti različiti materijali (drvo ili plastika). Pri tome je važno kazati da se satna osnova za proizvodnju mednog saća znatno razlikuje od klasičnih satnih osnova . One su znatno svjetlije nijanse i veoma tanke u usporedbi sa satnim osnovama koje koristimo u klasičnom pcelarenju. Kod uporabe kvadratičnih sekcija(posebice od lipovog drveta, ali i plasticnih) ponekad se pojavljuje problem u loše izgrađenim satnim osnovama. Rješenje je ponudila pčelarska obitelj Killion, poznati proizvodaci mednog saca u SAD-u. Shvatili su da u svaku sekcija treba staviti dva komadica satne osnove a izmedu njih ostaviti maleni prostor od 1 cm. Taj prostor ce pcele pri izradi satne osnove povezati i pri tome stvoriti jedinstveno i lijepo oblikovano medno sace.
U današnjoj, industrijskoj , proizvodnji mednog saća je veoma popularno rabiti okrugle sekcije od plastike. Prvi uspješni pokušaj s okruglim sekcijama od drvenih trakica dugujemo pčelaru Rambleru još davne 1888.g. Istovremeno britanski pčelar Boomer koristi uspješno stakleni krug, prethodno odrezan od okrugle teglice. Međutim, revoluciju u komercijalno-industrijsku proizvodnju mednog saća donosi Amerikanac dr. Zbikowski (l950) primjenom plastičnih okruglih sekcija (promjera oko 10 cm). Taj model se ubrzo potvrđuje u praksi i pčelari ga oduševljeno prihvaćaju. Dobra ventilacija i prohodnost pčela oko okvira za proizvodnju, mogućnost da se u jednom polunastavku proizvede 36 okruglih sekcija (u svaki od devet okvira su se umetnule četiri sekcije), te spoznaja da će ih pčele znatno brže i pravilnije izgraditi i popuniti medom te poklopiti (nema neizgrađenih kutova, nedovoljno popunjenih stanica i nezrelog meda) bitno olakšavaju proizvodnju. Danas su pojedini pčelari modificirali izvorni model dr. Zbikowskog pa koriste okrugle sekcije promjera osam cm što im omogućuje da umetnu pet sekcija unutar jednog okvira. Iznimno nadahnutu prezentaciju o plastičnim sekcijama prikazao je na Prvom pčelarskom sajmu u Gudovcu mađarski pčelar Oszkar Pohl.

 

PRIPREMA PČELINJIH ZAJEDNICA ZA PROIZVODNJU MEDA U SAĆU

Pravilna priprema pčelinjih zajednica za proizvodnju meda u saću ili vrcanog meda je veoma važna. Tijekom boravka u Australiji i SAD-u, ali i u razgovoru s hrvatskim pčelarima upoznao sam različite načine pripreme pčelinje zajednice za proizvodnju meda u saću. Razumljivo da pčelinja zajednica mora biti jakog biološko-uzgojnog statusa, a istodobno moramo spriječiti rojidbeni nagon.
Priprema zajednica kod proizvodnje rezanog mednog saća je u potpunosti istovjetna pripremi zajednica za proizvodnju vrcanog meda. Pri tome je u medište košnice nužno postaviti normalni LR ili AŽ okvir sa satnom osnovom ili jedan noseći okvir koji u sebi ima osam ili desetak malih plastičnih ili drvenih okvirica. Svakako se za proizvodnju može uporabiti i svjetlo medno saće u medištu. Okvir s mednim saćem (lijepo poklopljen s obje strane) izrežemo na pravilne komade saća (oprez da ne ostane komadić žice s okvira) i položimo u odgovarajuću ambalažu.
Naprotiv, priprema pčelinjih zajednica za proizvodnju mednog saća u boksesima (okruglih ili oblika kvadra; plastični ili drveni) je malo složeniji postupak i zahtjeva poznavanje određenih zakonitosti u biologiji pčela.
Postoje različiti načini proizvodnje mednog saća u boksesima. Neki su malo više zahtjevniji, a neki se pak čine lakšim i stoga logičnijim izborom. Svakako originalan način za proizvodnju boksesa je tzv Killionov način pri kojem se u proljeće zajednica razvije na dva ili tri nastavka. Na početku glavne pčelinje paše reduciramo pčelinju zajednicu na jedan nastavak i dodamo polunastavak bez obzira da li ćemo proizvoditi saće u boksesima ili rezano medno saće. Ako se odlučimo na proizvodnju rezanog saća matična rešetka je obvezna dok kod proizvodnje boksesa nije potrebna. Pod pojmom "reduciramo pčelinju zajednicu" podrazumijevamo da sve pčele stresemo zajedno s maticom u jedan nastavak na koji stavimo polunastavak s boksesima. Razumljivo da smo tom radnjom doveli zajednicu u rojevno raspoloženje.Za nekoliko dana biti ce izvučeni prvi rojevni matičnjaci. U tom trenutku uklonimo maticu iz pčelinje zajednice i uništimo sve rojevne matičnjake. U nedostatku matice pčele ce početi izvlačiti prisilne matičnjake nastojeći nadoknaditi maticu koju smo mi uklonili. Četvrtog dana nakon uklanjanja matice uništavamo sve prisilne matičnjake . Nakon osmog dana (svi matičnjaci su uništeni) u zajednicu ćemo staviti zreli matičnjak iz uzgoja ili mladu oplođenu maticu. Pri pregledu okvira za matičnjake preporučljivo je stresti sve pčele s okvira ispred leta kako ne bi previdjeli koji matičnjak. Ako nam zaostane samo jedan prisilni matičnjak ,a istovremeno smo stavili mladu maticu ili zreli maticnjak pcelinja zajednica ce se rojiti. Iako se u pčelinjoj zajednici nalazi mnogo pčela , mlada matica koja je pocela nesti jaja je garancija da se zajednica više neće rojiti. Pčelar je na taj način uspio riješiti najveći problem u proizvodnji boksesa- rojenje i jedino mu sada preostaje da na pravilan način postavlja nove polunastavke s boksesima na pčelinju zajednicu. Nažalost pri tome pčelari često znaju pogriješiti.
Poglavito se to misli na prerano postavljanje polunanstavka ili pak previše polunastavaka odjednom. U pravilu se na početku paše postavlja samo jedan polunastavak s boksesima ( br.1). Tek kada 1/2 ili 2/3 polunastavka (br.1) bude popunjena stavljamo drugi polunastavak(br.2) na vrh tog polunastavka (br.1). Kad prvi polunastavak(br.1) bude gotovo pun meda na njegovo mjesto stavljamo polunastavak(br.2) koji je do tada bio iznad njega. Taj polunastavak(br.2) je djelomice ispunjen i upravo je bila nužna rotacija polunastavaka kako bi se u potpunosti ispunio. Ako se unos nektara nastavlja i ukaže potreba za trećim ( br.3) polunastavkom on se postavlja na vrh, ali tek kada je polunastavak br. 1 gotovo pun meda, a polunastavak br. 2 ispunjen bar polovicom meda.
Ponekad se može dogoditi nagli prekid paše(vjetar, kiša, hladno vrijeme)te pčelar ne zna što činiti s djelomice ispunjenim boksesima. U tom slučaju je najbolje sve djelomice ispunjeno saće pretopiti nego ga čuvati za slijedeću sezonu. Polunastavak u potpunosti ispunjen medom se podiže na vrh košnice kako bi se bijela boja voštanih poklopaca mednog saca u boksesima zaštitila od prljavo smedih mrlja uzrokovanih hodanjem pcela po saću. Važno je naglasiti da se pčele kod uzimanja polunastavka s mednim saćem ne smiju grubo ometati već bi bilo poželjno koristi bježalice ili ispuhivač.

Foto O. Pohl

 

ČUVANJE MEDNOG SAĆA

Kod proizvodnje meda u saću veliku pozornost moramo obratiti na njegovo uskladištenje. Nemali broj puta sam se uvjerio da se cjelokupna proizvodnja mednog saća odvija po svim pravilima struke ,a onda se učine katastrofalne pogreške pri obradi saća. Posebice se ovdje misli na zaštitu mednog saća od voskovog moljca. Razumije se da u ovom vidu proizvodnje otpada uporaba primjerice sumpornih traka, paradiklorbenzola odnosno Protocere jer je to saće namijenjeno neposrednoj ljudskoj potrošnji. Iako se primjerice u SAD-u koristila fumigacija mednog saća s ugljičnim dioksidom, danas se često koristi znatno jednostavniji postupak tzv. kratkotrajnog pothladivanja u ledenicama. Sve što moramo učiniti je čvrsto upakirati medno saće u plastične vrećice i ostaviti ga u ledenici na temp. od - 18 C preko noci. To će sa sigurnošću ubiti sve stadije voskovog moljca. Medno saće možemo ostaviti i duži period u ledenici jer se kvaliteta neće promijeniti, niti će kristalizirati, a čak će ponekad voštani poklopci i posvijetliti. Kada medno saće izvadimo iz ledenice moramo ga ostaviti nekoliko sati da se otopi na sobnoj temperaturi. Pri tome će se vlaga( kapljice ) skupljati na plastičnoj vrećici , a ne na mednom saću .