Miroslav Farkas

Urednik autorske stranice:

Zlatko Tomljanović

SUZBIJANJE AMERIČKE GNJILOĆE PČELINJEG LEGLA

Pojavom komercijalno-industrijskog pčelarenja nazočnost američke gnjiloće pčelinjeg legla dobilo je na značenju, posebice sa stanovišta pravovremenog otkrivanja i liječenja bolesti. Uplašeni velikim gubicima, pčelari su se odlučivali na različite načine suzbijanja bolesti koji su često uključivali i nestručnu primjenu lijekova, poglavito antibiotika. Posljedice takvog pristupa su često štetne i po pčelinje zajednice, a i za ljude jer se pri tome ne vodi dovoljna briga o opasnosti od rezidua antibiotika u medu namijenjenog za ljudsku prehranu. Briga za ljudsko zdravlje, pojačana kontrola namirnica i strogi veterinarsko-sanitarni propisi odredili su smjer suvremene poljoprivredno-stočarske proizvodnje. Stoga je razumljiv naputak EU ( ožujak 2004) u kojem se traži zabrana primjene antibiotika u pčelarskoj proizvodnji. U potpunosti je jasno da bi osvajanje pčelarskog tržišta samo na osnovi tradicije bio prilično nerazboriti pokušaj. Uključivanjem ekoloških parametara u proizvodnju osiguravamo pčelarima ravnopravnu borbu s oštrom konkurencijom koja će vladati unutar EU. Nesporna je činjenica da je era legalne uporabe antibiotika u pčelarstvu završila. Ta spoznaja uzrokovala je podijeljena mišljenja u struci kao i medu pčelarima. Znanstveno je više puta utvrdeno da se primjena antibiotika može dozvoliti za liječenje američke gnjiloće pčelinjeg legla samo uz kontrolu stručnjaka i ako je bolest otkrivena na vrijeme, kad su pčelinje zajednice još dovoljno brojčano jake. Tijekom liječenja obvezatno se provodi prevješavanje okvira s leglom u medište. Nakon provedenog lijecenja saće u kojem je bilo leglo pretapa se u vosak. Tim postupkom se ne narušava proizvodnost pčelinjih zajednica, a opasnost od nalaza antibiotika u medu za ljudsku prehranu je veoma mala.
Nažalost, tijekom višegodišnje primjene antibiotika pojavili su se određeni problemi koji će kulminirati već spomenutim naputkom iz EU. Vjerojatno oduševljeni mogućnostima antibiotika mnogi znanstvenici će ( 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeca) predlagati primjenu antibiotika u pčelarstvu kao poticaj za razvoj pčelinje zajednice. Zatim se dogodio veliki propust da je struka dozvolila neometan pristup pčelara antibioticima koji su tvrdili da je za uspješno liječenje američke gnjiloće dostatno samo davanje lijeka, a onda su pčelari, u strahu od moguće pojave američke gnjiloće, počeli i "preventivno" davati antibiotike. Pri tome nisu znali da pčelinja ličinka koja dobije lijek neće uginuti iako je došla u dodir s uzročnikom bolesti. No, opasnost od nove pojave bolesti postoji odmah nakon što se lijek potroši te ako je u košnici zaostalo mnogo spora. Logično je stoga bilo očekivati nastanak rezistencije P. larvae na djelovanje oksitetraciklina (Geomicina) kao i rezidue OTC u pčelinjim proizvodima.
Odgovor na mnoga pitanja ,vjerojatno, će dati nedavno objavljeni Pravilnik o mjerama suzbijanja i iskorjenjivanja pčelinjih bolesti .
Kad se laboratorijskim pretragama utvrdi američka gnjiloća, nadležni veterinarski inspektor će na osnovu epizootiološke situacije u određenom kraju narediti mjere radi saniranja i uklanjanja izvora zaraze. Najbrži, najbolji, ali i najskuplji način je radikalno suzbijanje bolesti pri kojem se bolesna pčelinja zajednica uguši paljenjem sumpornih traka (postupak se izvodi navečer kad se sve pčele vrate u košnicu). Zatim se saće s leglom i ugušene pčele spale u iskopanoj jami koja se kasnije zatrpa zemljom. Pčelinje zajednice u košnicama s nepokretnim saćem (pletare) i dotrajale košnice s pokretnim saćem spaljuju se zajedno s košnicama. Košnice u dobrom stanju i pčelarski pribor moramo dezinficirati odgovarajućim dezinfekcijskim sredstvom (primjerice natrijeva lužina) ili opaljivanjem, pri čemu valja ostrugati i spaliti sve naslage propolisa i voska. Valja naglasiti da ce veterinarski inspektor narediti radikalni način suzbijanja američke gnjiloće u svim bolesnim slabim pčelinjim zajednicama kao i u ostalim slabim pčelinjim zajednicama, u kojima nije utvrđena bolest, unutar pčelinjaka. Prema postojećem Pravilniku jaka pčelinja zajednica se smatra ona u kojoj je najmanje pet okvira saća zaposjednuto pčelinjim leglom, a ukupno sedam okvira pokriveno pčelama. Pčelinje zajednice koje ne udovoljavaju tim mjerilima proglašavaju se slabim.
U bolesnih jakih pčelinjih zajednica propisana je mjera obveznog pretresanja pčela. Saniranje pčelinjih zajednica pretresanjem pčela temelji se na spoznaji da odrasle pčele iz teško bolesnih pčelinjih zajednica mogu napustiti košnicu u obliku slabog roja, naći novu nastambu i početi nov život. Tijekom gradnje novog saća pčele ćce se osloboditi uzročnika bolesti pa kad matica zaleže novo leglo, ono se više nema čime zaraziti i ostaje zdravo. Prvi pisani naputak , koji se i danas primjenjuje, o pretresanju pčela kod gnjiloće pčelinjeg legla opisao je učitelj pčelarstva na dvoru kraljice Marije Terezije, Anton Janša ( 1734.-1773.). Postupak pretresanja izvodimo predvečer kad su sve pčele u košnici. Okolnu zemlju u blizini zaražene košnice prekrijemo kartonom. Zatim otvaramo košnicu s bolesnom pčelinjom zajednicom. Pri radu koristimo jednokratne gumene rukavice. Ništa se ne smije dirati golim prstima, jer je ruke teško raskužiti, a rukavice jednostavno spalimo. Pčele otresamo u limeni sipaonik starom peruškom ili metlicom koje ćemo kasnije spaliti. Utvrdimo li leglo na okviru odložiti ćemo ga u priređenu kutiju za spaljivanje. Ukoliko na saću nema legla, okvir stavljamo u drugu kutiju predviđenu za iskorištenje (topljenje voska ili vrcanje meda). Vadimo slijedeći okvir i nastavljamo postupak na opisani način. Kad završimo pretresanje pažljivo ćemo pokupiti karton oko košnice i odložimo ga uz ostali materijal predviđen za spaljivanje. Iz limenog sipaonika pretresemo pčele u zatvoreni drveni sanduk ili LR nastavak koji na sebi ima ventilacionu mrežicu. Nastavak s pčelama odnesemo u tamnu prostoriju (podrum) i ostavimo ga tri dana tijekom kojih ce pčele probaviti zaraženi med iz mednog mjehura. Četvrti dan odnesemo nastavak na pčelinjak i pretresemo pčele u novu raskuženu košnicu u koju smo prethodno stavili okvire sa satnim osnovama.
Unatoč brojnim izviješćima o uspješnosti primjene pretresanja pčela u saniranju američke gnjiloće problemi u komercijalnom pčelarenju su i dalje veliki. Cijeli postupak je prilično mukotrpan , proizvodnost saniranih pčelinjih zajednica se narušava, a česti su i recidivi zbog neučinkovite raskužbe tijekom i nakon pretresanja . Stoga je za očekivati da istraživači traže alternativno rješenje za sanaciju američke gnjiloće. Tako postoje izviješća o mogućoj uporabi linolne i laurične kiseline te vodene otopine propolisa . Danas je uvriježeno mišljenje da istraživanja treba usmjeriti u smjeru selekcije pčela na higijensko ponašanje, odnosno otpornosti prema bolestima legla uključivši američku gnjiloću. Temelj otpornosti odredenih sojeva pčela je u brzom otkrivanju uginulih ličinki i jakom nagonu za čišćenje. Iako se dugotrajnim selekcijskim radom uspjelo dobiti sojeve kranjske pasmine pčela otpornih na američku gnjiloću, takve pčele se ne koriste u komercijalnom pčelarenju jer im proizvodna svojstva ne zadovoljavaju.
Svakako valja upozoriti da mjere sprječavanja čine okosnicu u borbi protiv pojave američke gnjiloće. Posebice treba istaknuti ulogu pčelara prilikom apitehničkih radova, selidbe košnica i kupoprodaje pčela. Smatra se da je najčešći prirodni put širenja zaraze između košnica i pčelinjaka grabež pa je razborito održavati pčelinje zajednice u dobrom biološko-uzgojnom stanju. Prodaja meda iz košnica u kojima postoji zaraza predstavlja put širenja uzročnika ako se takav med koristi za prihranu pčela. Važno je ne zaboraviti niti borbu protiv varoe koju uzrokuju tzv. atipičnu američku gnjiloću. U konačnici iskrena suradnja između nadležnih veterinara i pčelara bitno bi pomogla u smanjenju učestalosti američke gnjiloće .