Miroslav Farkas

Urednik autorske stranice:

Zlatko Tomljanović

120-a godišnjica rođenja nobelovca Karla von Frischa

U 2006. godini pčelar u Republici Hrvatskoj biti će opterećen mnogim problemima. Posebice se to odnosi na period pridruživanja EU i odgovarajućim pregovorima unutar poljoprivrede. Unatrag nekoliko godina djelatnici resornih ministarstava te mnogi pojedinci iz struke ili Sveučilišta govore o potrebi udruživanja u zadruge odnosno klastere. Te ideje su u gospodarskom smislu obilježile i 2005.godinu pa će to vjerojatno biti i mantra 2006. godine. Stoga je sasvim razumljivo da u takvom zasićenom trenutku po hrvatsko pčelarstvo mnogi zaboravljaju neke esencijalne činjenice o kojima ovisi pčelarstvo. Svakako ne bi smjeli dopustiti da se na račun svjetskih trendova i pratećih administrativnih obveza sa strukom dogodi nešto poput loše usmjerene selekcije. Pojednostavljeno u pčelarskom smislu: da selekcijom dobijemo pčele otporne na varoozu, ali da smo pri tome u potpunosti zanemarili i selekciju na produktivnost pa sada imamo zdrave pčele koje nam godišnje donesu svega 10 kg meda po košnici.
U zaštitu struke od naleta globalizacijskog uragana ulazi i prisjećanje na pojedince koji su nas svojim neumornim istraživanjima i otkrićima nemalo zadužili. Pojedini istraživači su imali blistave ideje, neki su bili malo manje domišljati, drugi su pak ostavili iza sebe epohalna otkrića , a bilo je i komičnih pokušaja da si pčelar srednjeg i novog vijeka prispodobi život pčela. Međutim mi moramo biti svjesni da je neprekidno stremljenje prema naprijed imanentno ljudskom rodu pa ne bi smjeli biti suviše kritični u prosudbama pojedinih pokušaja tijekom povijesti. Danas, u ovom informatičkom dobu, je teško zamisliti jednog Michela Jacoba u 16.st. kako pod svijećom razvija teoriju da radilice mogu uzgojiti maticu iz veoma mladih radiličkih ličinaka. Njegovu teoriju će dva stoljeća kasnije potvrditi slovenski pčelar A. Janša (1770-1773) i Schirach (1787). Kroz povijest je bilo malo istinskih genijalaca koji su išli korak ispred svog vremena. Toj maloj skupini ljudi moramo biti vječno zahvalni. No, kao i u današnje vrijeme kada svaka teorija ima svoje sljedbenike i protivnike tako su se i naši pčelarski heroji susretali s kritičkim promišljanjima drugih istraživača tog vremena. To moramo razumjeti jer je raznolikost u životu pa tako i u razmišljanju jedna od najvažnijih odlika koja nas krasi i upravo tjera da se upustimo u daljnja istraživanja. Upravo postojanje i uvažavanje razlika čine identitet modernog čovjeka. Nasuprot, marginaliziranje razlika i neosjetljivost na njih u svim segmentima društva su odlike ljudi koji ne razumiju bit suvremenih vrijednosti na kojima se izgrađuje identitet.
Danas će svaki pčelar, čak i početnik bit jako „pametan“ u raspravama koje se odnose na vid i osjete pčela te njihovo međusobno sporazumijevanje tj. pčelinji ples. No, malo pčelara zna da je autor tog izvrsnog otkrića nobelovac Karl von Frisch . Unutar nekoliko minuta se može čak i osobi koja nije pčelar prispodobiti da pčela sabiračica pomoću plesa na saću označuje miris cvijeća, smjer i udaljenost do izvora hrane. Pri tome ćemo slušatelju objasniti da pčela izvodi ples u obliku kruga ako je izvor hrane oko 10 m i manje od košnice. Sabiračica trči na saću u uskom krugu, mijenjajući smjer lijevo-desno.

Nasuprot, ples u obliku spljoštene osmice ukazuje da se izvor hrane nalazi dalje od 100m od košnice i pčela prvo potrči u malenom polukrugu i vrati se naglim zavojem na središnju crtu, a zatim opisuje jednak polukrug na drugu stranu i opet prelazi središnju crtu u istom smjeru kao i prvi puta. Upravo prelaženjem središnje ravne crte za vrijeme jednog plesa u istom smjeru pčela označava smjer do izvora hrane. „ Mudre“ pčele su u pomoć pozvale i Sunce
pa prelazi li pčela središnju crtu osmice odozdo prema gore paša leži u smjeru Sunca. Suprotno, trči li pčela po središnjoj crti odozgo prema dolje izvor hrane se nalazi u suprotnom pravcu od Sunca. Često se događa da pčele pri izvođenju plesa pomaknu središnju crtu nalijevo odnosno nadesno od okomite što ukazuje ostalim pčelama u košnici da se paša nalazi pod naznačenim kutom lijevo ili desno od smjera prema Suncu.

1. Slika pčelinjeg plesa a) kružni ples b, c) ples u obliku osmice

Pri izvođenju plesa pčela neprekidno trese zatkom lijevo-desno. Ako je izvor hrane oko 100 m od košnice okretaji u obliku osmice su brzi i ponavljaju se oko 10 puta unutar 15 sekundi. Međutim u potrazi za hranom pčela može letjeti i do nekoliko kilometara pa će njezin ples po povratku u košnici biti polaganiji , duži i sastavljen od manjeg broja okreta. Razumljivo da postoje i prijelazni oblici plesa između kruga i osmice ako se paša nalazi na udaljenosti između 10 i 100 m.
Nažalost, kako to kod znanstvenika oduvijek biva teorija o međusobnom sporazumijevanju odnosno govoru pčela nije Karl von Frischu pala preko noći. Gotovo 60 godina neumornih istraživačkih ideja i pokusa, promatranja pčela , neuspjeha i razočaranja ipak će u konačnici iznjedriti nevjerojatnu teoriju o ponašanju pčela i njihovom međusobnom razgovoru. To će ga uvrstiti u najveće svjetske etologe i upisati 1973.godine na besmrtnu listu dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu(zajedno s Konrad Lorenzom i Nikolaasom Tinbergenom) .
Spoznaja da je von Frisch doživio 96 godina života (1886-1982), da je živio u Habsburškoj monarhiji, da je preživio dva svjetska rata, boravio u Americi, bio profesor Emeritus i dobitnik Nobela sasvim su dovoljni za jedan mali podsjetnik na jedinstvenog čovjeka bez čijih bi otkrića pčelarstvo bilo veoma siromašno.
U svom životopisu Karl von Frisch upisuje da je rođen 20.studenog 1886. u Beču kao sin sveučilišnog profesora Antona Rittera i majke Marie. Pohađa gramatičku školu te kasnije i Medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču. Međutim, već nakon prvih ispita prebacuje se na Filozofski fakultet i nastavlja studirati Zoologiju u Beču i Minhenu. U 24. godini života (1910) mladi Karl prima doktorat na Sveučilištu u Beču. Iste godine postaje asistent profesoru Richard Hertwigu na Zoološkom institutu pri Sveučilištu u Minhenu. Upravo će u Minhenu dobiti svjedodžbu o osposobljenosti za predavača iz Zoologije i Komparativne anatomije. U svojim prvim znanstvenim radovima dokazuje da ribe posjeduju osjet sluha i imaju sposobnost razlikovanja boja. Također potvrđuje da su slušne i zvučne mogućnosti riba znatno veće nego kod ljudi.
Međutim Karl von Frisch je ipak poznatiji po svojim radovima s pčelama . Objavljuje znanstveni rad da pčele imaju sposobnost razlikovanja boja, a 1919. godine će dokazati da pčele mogu razlikovati različite mirise i okuse. Tada uočava da je pčelinji osjet mirisa veoma sličan ljudskom dok je osjet okusa slabije razvijen. Nakon deset godina provedenih u Minhenu odlazi u Rostock (1921) te postaje ravnatelj i profesor Zoološkog fakulteta. Tamo će se kratko zadržati i 1923.g. odlazi u Breslau. Ubrzo će već 1925.g zamjeniti svojeg nekadašnjeg profesora Richarda Hertwiga u Minhenu. Zahvaljujući Rockefellerovoj fondaciji rukovodi izgradnjom novog Zoološkog instituta u Minhenu. U tom periodu i razvija svoju teoriju o međusobnom sporazumijevanju pčela. Nažalost, dolazi 2. svjetski rat. Ostavlja pustoš u cijeloj Europi pa tako i u Minhenu. Zoološki institut je uništen pa von Frisch odlazi u Grac(Austrija). Izvodi i dalje pokuse s pčelama ; objavljuje članke o pčelinjem plesu , a 1949.g. dokazuje da jedan dio ultra-ljubičastog spektra prolazi i kroz oblake pa pčele mogu odrediti položaj Sunca i tijekom oblačnog vremena. No, već se 1950.g nakon obnove Zoološkog instituta vraća u Minhen.Godine 1958. postaje profesor Emeritus, a dvije godine kasnije(1960) i službeno objavljuje svoju teoriju. Usporedo, tijekom Karlovog istraživanja, se javljaju znanstvenici-kritičari koji negiraju njegovu teoriju o postojanju pčelinje komunikacije. Oni smatraju da pčele ne komuniciraju već naglasak stavljaju na njihov marljiv rad. Vjerojatno najdužu sumnju u ispravnost von Frischove teorije pobuđivala je spoznaja da pčelama (tijekom pokusa) koje slijede upute pčela-izviđača treba mnogo više vremena da pronađu hranu nego što se to očekuje. To „vremensko kašnjenje“ uzrokovati će mnoge rasprave i tvrdnje da pčele ne mogu u potpunosti protumačiti šifru pčelinjeg plesa.
Stoga Karl von Frisch ,kao i svaki dobar znanstvenik izvodi nekoliko pokusa kako bi uvjerio nevjerne kolege u ispravnost svoje teorije. Primjerice jedna od suprotnih teorija je glasila da pčele jednostavno pronađu izvor hrane na temelju mirisa koji sa sobom donese u košnicu pčela-izviđačica. Karl von Frisch je oborio tu tezu veoma jednostavno. Premjestio je izvor hrane nakon što su ga pčele- izviđači pronašli . Ostale pčele iz košnice su i dalje letjele prema tom mjestu.
Zatim je postojalo mišljenje da pčele jednostavno „slijepo“ prate pčelu izviđačicu na njezinom povratku iz košnice prema izvoru hrane. Karl je i to jednostavno oborio tako da je uklonio pčelu izviđačicu odmah nakon što je napustila košnicu. Ostale pčele iz košnice su i dalje letjele prema lokaciji gdje je bila hrana. Međutim kritičari se nisu zaustavljali pa su predložili teoriju da ples pčela u biti predstavlja signal da je hrana u blizini i da tjera pčele na pojačanu aktivnost. No, von Frisch je uklonio takvu mogućnost premjestivši izvor hrane u neposrednu blizinu košnice. Pčele su letjele prema onom mjestu gdje je hrana bila prije postavljena. Tamo je nisu pronašle, ali je nisu niti tražile na novoj bližoj lokaciji. Unatoč nespornim dokazima koje je učinio Karl von Frisch dio znanstvenika je i dalje s zadrškom promatrao na njegovu teoriju. Tek nedavno(2005 g.) znanstvenici predvođeni s profesorom Joe Rileyom iz Rothamsted istraživačkog centra u Engleskoj potvrđuju ispravnost teorije Karl von Frischa.

Prvi puta se u pokusima koristi radarski transponder koji se učvršćuje na grudni koš pčele koja je u košnici promatrala ples pčela-izviđača. Radarskim praćenjem želi se utvrditi da li će pčele koje su dobile točne upute u košnici zaista odletjeti na mjesto na kojem se nalazi hrana. Na oduševljenje svih, radar će to upravo i dokazati. Pčele su odletjele točno i veoma brzo na ono mjesto gdje se nalazila hrana. No, utvrđeno je da su utrošile mnogo vremena kako bi odredile točnu poziciju hrane kada su doletjele na željeno odredište. Upravo taj povećani utrošak vremena pri pronalasku hrane bio je predmet sporenja i uzrok tzv. „vremenskog kašnjenja“ i uvjerenja da pčele koje promatraju pčelinji ples nisu u stanju odgonetnuti šifru plesa i pretočiti ga u uspješnu navigaciju. Profesor Riley i suradnici ništa nisu prepustili slučaju već su učinili još jednu provjeru. Pčele s transponderima koje su promatrale pčelinji ples izviđačica su odnijeli na udaljenost od 250 m od košnice i zatim ih pustili. Pčele, razumljivo nisu odletjele na točno mjesto hrane , ali su letjele u smjeru i na ono mjesto gdje se trebala nalaziti hrana da ih prije toga znanstvenici nisu udaljili na udaljenost od 250 m od košnice. To je bio krunski dokaz ispravnosti teorije Karl von Frischa. Međutim tijekom pokusa utvrđen je i mogući razlog zašto pčele sporije pronalaze izvor hrane kad jednom već dolete na traženo odredište. Uzrok tome treba tražiti u hrani koja u pokusu nikada ne može imati takav miris kao u prirodnim uvjetima. U normalnim, prirodnim uvjetima pčele će koristiti ples kako bi došle što brže do željene lokacije na kojoj se nalazi cvijeće, a zatim će se pouzdati u svoj osjet mirisa kako bi sletjele na njega. Nažalost, u sterilnom okolišu to nije moguće u potpunosti postići.
Iako pčelinji ples na prvi pogled izgleda kao zbunjujuća i totalno neorganizirana kretnja, nakon dužeg opažanja možemo se uvjeriti da se radi o sasvim jasno određenim i dobro organiziranim pokretima. Danas se pčelinji ples promatra kao zanimljivu činjenicu, ali mnogo važnije je spoznaja da je njezinim pronalaskom simbolički potvrđeno postojanje komunikacije između životinja. Ona je predstavljala temelj za mnoga današnja istraživanja životinjskih spoznaja i njihove međusobne komunikacije.
Zahvaljujući Karl von Frischu, koji na našu veliku radost nije promatrao pčele s antropomorfnog stajališta ,odgonetnuta je samo jedna mala od mnogobrojnih zagonetki iz uzbudljivog života pčela.
Karl von Frisch nas je zauvijek napustio 12.lipnja 1982. godine.